“Mislim da smo uspjeli pronaći gotovo sve što postoji od video i audioarhiva o Nedžadu Ibrišimoviću. To je bio ogroman posao i jako sam zahvalan ljudima koji su nam otkrivali snimke za koje nismo ni znali da postoje. Kada smo dobili uvid u arhivsku građu, napravili smo plan o tome ko su ljudi koji bi mogli na najbolji način govoriti o životu i djelu Nedžada Ibrišimovića. Prvi put u mojoj karijeri mi se desilo da su svi koje sam pozvao bili oduševljeni što će učestvovati u toj priči”

“Ovo je prvi biografski film urađen na ovaj način. Iako se u filmu spominju i Ibrišimovićevo slikarstvo i kiparstvo, ipak smo odlučili da fokus stavimo na njegovo književno djelo. Željeli smo da film bude što vjerodostojniji, pa smo uključili ljude koje je Ibrišimović tokom života veoma volio i s njima se družio. Smatrali smo da nam takvi ljudi mogu iz prve ruke govoriti o njemu i kao o čovjeku i kao o umjetniku”, kazala je scenaristica Alema Kazazić

Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!

Ibrišimovićevo književno djelo veliko je i po obimu, a proteže se počev od autorove prve pripovjedačke zbirke Kuća zatvorenih vrata (1964) i njegova prvog romana Ugursuz (1968), preko nekoliko kasnijih pojedinačnih, mahom pripovjedačkih, a potom i dramskih tekstova, među kojima su i romani Karabeg (1971) i Braća i veziri (1989), pa sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992), odnosno do romana Vječnik (2005) i El-Hidrova knjiga (2011), kojima se zatvara gotovo pola stoljeća dug književni rad ovog autora.

Ali kako je malo stvari koje u ovom pismenu želim zadržati za sebe, pa makar i za kratko vrijeme; odmah ću kazati zašto kanim sedam puta pisati jednu te istu knjigu. Naime, Husein-beg, kapetan gradačački, dao je da mu kao veziru bosanskom neki Ambra iz Ušćupa izradi pečat od zlata. Na tom pečatu urezano je sedam uzvika upućenih Allahu – dželešanuhu

Podsjećamo i na okolnosti koje su dovele do smrti Kjašifa Smajlovića, prvog ubijenog bh. novinara, u Zvorniku 1992. godine. Analiziramo pisanje Milenka Jergovića o Aliji Isakoviću, obilježavamo godinu dana od smrti velikog bh. pisca Nedžada Ibrišimovića.

Dušobrižnicima, koji nisu znali kome zapravo denuncirati njegovo muslimansko nadahnuće, najlakše je bilo iznovice otkrivati njegov već odbačeni tubitak svjetovnjaštva – iako time nikoga nije oštetio, nego, pretpostavljamo, samo sebe sama

Podržite nas na Facebooku!