fbpx

Od ustaškog se terora Sarajevo oporavljalo godinama, terora od kojeg se skoro niko od onih koji danas žele organizirati misu u sarajevskoj Katedrali nije ogradio. Sarajevo misu ne želi baš zbog toga. Ne zato što to nije i njegova stvar. Sarajevo misu ne želi zato što se misom u istu ravan stavljaju oni koji su vješali Sarajlije, oni koji su napunili zidove tvrđave na Vracama imenima Sarajlija s onima koji nisu ništa skrivili i strijeljani su nevini po povratku s Bleiburga

Mnogi od zarobljenih u Austriji završavali su u zatvorima, na sudovima, u kažnjeničkim logorima ili na redovitom odsluženju vojnog roka, gdje su neki izgubili život. Dio bivših vojnika, što ustaša, što domobrana, ali i civila neposredno nakon što su njihova mjesta došla pod nadzor novih komunističkih vlasti skrivali su se kako bi spasili život. Poznati su pod nazivom “škripari” i “križari”.

Psihopata. Bolesnik. Mesar. Idiot. Krvnik. Fašist. Zločinac. Kako god da ga nazovete, nećete pogriješiti. On je bio sve to. Vjekoslav Luburić krvavo je zaradio svaku od tih etiketa, ali u Španiji, u kojoj je živio do smrti 1969. godine, malo je ko znao ko je on zapravo. Sve do smrti bio je ugledan građanin pod zaštitom države i garde. Dok nije ubijen, niko nije ni znao kako mu je pravo ime. Zvali su ga Don, Poljak, General, Vicente. Niko nije znao da u njihovom susjedstvu živi sadista na čijim je rukama krv hiljada ubijenih u zločinačkoj, marionetskoj tvorevini nazvanoj NDH

Komunizam je bio iskustvo moći, brutalno, militantno, nesporno i genocidno. Tačka u kojoj se ozbiljni historičari, bez obzira na njihovu ideologiju, slažu jeste činjenica da je kao historijski oblik države komunizam dostigao nivo kontrole nad stanovništvom koji nikada prije nije bio postignut. Uoči 80. obljetnice lenjinističke revolucije, u ruskim novinama prvi put objavljeno je cjelovito istraživanje o broju ubijenih od strane komunističkih režima diljem svijeta od 1917. do 1987. godine. Tada je objavljen podatak o 110 miliona žrtava tog režima. Komunizam je u tom trenutku i zvanično postao najsmrtonosnija ideologija 20. stoljeća

Građeni su širom Evrope, od Engleske, Njemačke i Italije, plovili pod raznim zastavama, služili u raznim carstvima. Nazvani su “Bosnia” i svima im je zajedničko to što su potopljeni, tek su rijetki od njih dočekali smiraj u kakvom rezalištu. Ma koliko se trudili, ma koliko tražili po starim arhivima, nismo uspjeli naći pojašnjenje zašto su brodovi građeni u Newcastleu ili Genovi nazivani imenom jedne tada geografski bliske, ali tako daleke, mistične zemlje na granici dviju civilizacija

Najmanje 100.000 djevojaka i žena silovano je između ranog ljeta i jeseni 1945. godine samo u Berlinu. Prema istraživanjima, ukupno je silovano oko dva miliona žena. Tačan broj silovanih Njemica nakon pada Trećeg rajha nikada neće biti poznat. Razmjere onoga što se dešavalo u proljeće 1945. godine postat će vidljive u ljeto te godine, kada je sve više i više trudnica počelo dolaziti u ambulante, urede gradskih vlasti ili se ispovijedati svećenicima. Tražile su dozvolu da abortiraju i nadale se oprostu

Zahvaljujući reformama i čvrstom konsenzusu poslodavaca i radnika, došlo je do nevjerovatnog rasta u svim granama industrije, u hemiji, mehanici, tekstilu ili elektronici. Proizvodnja je bila šest puta veća od prijeratne. Napredak je smanjio nezaposlenost na manje od 1 posto, a kupovna moć značila je veću potrošnju. Manje od dva desetljeća nakon što je Hitler ispalio hitac sebi u čelo, Zapadna Njemačka postala je vodeća industrijska sila na evropskom kontinentu i druga najveća ekonomija na planeti

Zašto bi, konačno, država koja ima tri klinička centra plaćala liječenje u Münchenu nekome ko je vlasnik imanja na Vlašiću? Nekome koga se na bosanskohercegovačkim putevima svakodnevno moglo vidjeti za volanom skupocjenih, žednih terenaca iz Wolfsburga i Stuttgarta?

Protesti, okupljanja, sindikalna borba, marširanja... Za razliku od zapadnih zemalja, gdje su radnici marširanjem i okupljanjima upozoravali na svoja prava, u proteklih 70 godina to nikada nije bila slika prvomajskog praznika u nekadašnjoj Jugoslaviji. Parade vojske i radnika, slobodni dani na izletištima i na moru bile su aktivnosti radničke klase sve do danas. Podsjećamo na članak koji smo objavili u Stavu nakon što smo u Historijskom arhivu pregledali prvomajska izdanja sarajevskog Oslobođenja iz kojeg smo donijeli dijelove najvažnijih tekstova objavljenih tih godina

Podržite nas na Facebooku!