Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

“Gospodine, osjećate li jake bolove u grudima? Bole li Vas neki drugi dijelovi tijela? Povraća li vam se?” Uspio je odmahnuti rukom skupivši snage za kratak odgovor pokazujući pritom prstom u predjelu jetre: “Imam rak. Imam još jako malo vremena. Ne morate zvati hitnu pomoć”

Posmatram sve te stvari, raznorazne sitnice, knjige, gitare, odjeću, igračke kojima sam se okružio. Neke imaju upotrebnu vrijednost, neke vise u zraku, a neke su samo ukras. Kakva li je njihova budućnost, gdje će sve to završiti? Jednog dana, kad više ne budem tu

Sjedim i razmišljam o svim niskostima i predrasudama koje su me pratile kroz život. Sjećam se svog rasizma i svoje ksenofobije, pljuvanja na češke šatore, smijanja dok su maltretirali “šiptare” u JNA, gnušanja zbog dolaska prvih Kineza u Sarajevo, izbjegavanja da u metrou sjednem pored crnaca i Meksikanaca

Imigracijski oficir dugo je gledao u moj vizama dupke popunjeni bosanski pasoš, listao stranice tražeći pukotine u njemu, neki znak koji bi o meni rekao nešto više od onoga što je bilo očigledno. Mi koji se mnogo motamo naokolo uvijek smo sumnjivi, repe bez korijena, koji već odavno istinski ne pripadamo nigdje. Prljavština na našim cipelama pokupljena je iz ko zna kojih vukojebina, iz raznoraznih centara moći i bijede. Te cipele niko ne želi imati u svojoj kući

Zbog ljudi poput tebe nas mrzi cijeli svijet!”, izbaci Leslie iz sebe nezadovoljstvo koje se skupljalo sve vrijeme tokom ručka. On ustade i poče urlati. Napravio je krupnu grešku kada ju je nazvao “rospijom”. Našao sam se u dva skoka pokraj stola i zamahnuo da ga sastavim iz sve snage

Prošlo je osamnaest godina od trenutka kada sam sjeo u taksi i kada me je odvezao na aerodrom. Prošlo je petnaest godina od vjenčanja u Općini Centar, od dana kada sam gledao lica sretne rodbine u prvim redovima. Čitavo sam Jablaničko jezero popio i vratio ga nazad. Prošli su milioni godina, milioni sati razvlačenja jedne te iste žvake koju zovemo život. Prošlo je sve što je moglo proći

Podržite nas na Facebooku!