No, teorije zavjere nastranu, postoje i neke određene konkretne veze između aktera. Marijana Šećibović, nakon što je provela osam godina obavljajući razne funkcije u Vladi Republike Srbije, 2012. godine zajedno sa svojim suprugom Refikom Šećibovićem osnovala je Visoku školu turizma i menadžmenta u Konjicu, gdje je ujedno i dekan, a njen suprug Refik jedan od predavača.

Bazdulju nije mrsko potegnuti do Budve da bi ondje branio “pismo koje je ugroženo raspadom Jugoslavije” i da bi učestvovao na skupovima u kojima se “progon ćirilice” naziva “genocidom nad pismom”, no nekako mu je teško i mrsko da kaže barem jednu riječ u odbranu bosanskog jezika u Srbiji ili manjem bh. entitetu, u kojem je jako čest gost, a gdje se taj jezik najbrutalnije negira, ili da spomene genocid u genocidom uništenom Višegradu.

Kako smo mogli saznati zahvaljujući djelovanju opozicione zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović-Hajdarević, takva propaganda kantonalnog režima te cenzura bilo kakve kritike plaća se ni manje ni više nego iz džepa građana ovog kantona!

Zanimljivo je posmatrati kako najvatreniji i najmilitantniji protivnici, osporavatelji i suparnici SDA redefiniraju ne samo svoje dnevnopolitičke stavove nego i svoje ideološke i političke platforme, a sve kako bi se repozicionirali na suprotnu stranu. To jasno pokazuje i da je SDA politički trendsetter u Bosni i Hercegovini, ali i da je jedna istinska ideologija mnogih njenih konkurenata jeftini populizam i politički makijavelizam, a njihova politička praksa isključivo napadanje na SDA bez nuđenja smislenih vlastitih ideja

Isović tvrdi da su “četnici, ustaše, vehabije, politička desnica” ne samo “složni u zajedničkoj mržnji protiv LGBT populacije” već da se radi o “fašistima raznih nacionalnosti”, koji su pride i “skromno svjetovno obrazovani”. Ovakvo klevetničko izjednačavanja dvije genocidne i zločinačke ideologije, ustaške i četničke, s jednim vjerskim pravcem i sa sasvim legitimnim političkim opredjeljenjem nije samo pokušaj nivelacije radi amortizacije fašizma kod Srba i Hrvata već i demonizacije svih političkih i ideoloških neistomišljenika unutar bošnjačkog korpusa.

Ovakav pokušaj policijske represije i gušenja prava na slobodu govora svojevrsni je presedan u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Da li je moguće da se trenutni nenarodni i manjinski režim u Kantonu Sarajevo toliko odrodio i toliko okuražio da pokušava uvesti verbalni delikt za one koji ne misle i ne govore onako kako to odgovara ovom režimu i njegovim sponzorima? 

Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.

Nakon što je sasvim u katoličko-prozelitskom duhu oklevetao glavnog imama za područje Medžlisa Jajce prof. Zehrudina-efendiju Hadžića, kao “osvajača koji jaše na krilima misionarsko-političkog islama” da bi nekako prisvojio valjda katoličke “spomenike kulture” u Jajcu, ovaj se put Bojić usmjerio i na reisa Kavazovića u tekstu Naprijed – u prošlost!

Sasvim je očito da protok vremena neće dovesti do bilo kakvog katarzičnog procesa ili promjene odnosa srpskog društva prema bošnjačkom društvu niti prema Bosni i Hercegovini jer nije riječ o djelovanju jedne ili nekoliko dominantnih ličnosti, nekom političkom trendu, historijskim okolnostima, nekoj specifičnoj političkoj platformi ili fenomenu određenog historijskog trenutka, već o nečemu mnogo dubljem i trajnijem, nečemu što direktno oblikuje srpsku političku misao i kulturu

Kako je moguće da unutar naroda koji je u posljednjih 150 godina toliko puta stradao od jedne te iste zločinačke ideologije, i to gotovo uvijek uslijed izostanka pravovremene militarizacije, može biti prisutna, a kamoli kredibilna ideja pacifizma? Kako je moguće da čak ni posljednja agresija i genocid, čiji je potpuni uspjeh onemogućila jedino činjenica da je taj narod imao vlastitu armiju, nisu doveli do potpune diskreditacije bilo kakvih pacifističkih zabluda

Podržite nas na Facebooku!