Haverić nastoji totalitarni postupak fizičkih likvidacija, zbog drugačijeg mišljenja i političkog opredjeljenja, predstaviti kao nekakvu dobro poznatu civilizacijsku tekovinu i baštinu, te amnestirati i rehabilitirati komunistički režim. I na kraju krajeva, a što je najproblematičnije od svega, pokušava danas, u 21. stoljeću, normalizirati takvu nasilnu i krvavu političku kulturu i ideologiju koja pripada smetljištu historije.

Izuzetno je sporno i Puljićevo propitivanje etničke pripadnosti Željka Komšića i dovođenje u pitanje njegovog hrvatstva. Puljić tvrdi da je imao uvid u Komšićeve dokumente u kojima stoji nešto drugačije, te ga stoga smatra “nezakonitim” Hrvatom, tj. osobom koja se lažno predstavlja kao Hrvat, što je, kako tvrdi Puljić, izuzetno česta pojava.

Ako nam je poznato, a jeste svakome ko je pročitao makar dvije stvari koje su ova dvojica napisali, da je riječ o osobama od kojih jedna u svojim člancima Bošnjake naziva poturicama, a Armiju RBiH pretečom ISIL-a, a drugi problematizira agresiju na Bosnu i Hercegovinu, bosanski jezik, bošnjački identitet i, sve u svemu, veliča manji bosanskohercegovački entitet kao svjetionik slobode, postaje nejasno kakve to tačno reakcije Šušnjar i Bačanović očekuju i priželjkuju od bošnjačke i probosanske javnosti.

To čini i Berić slažući se sa šovinističkim stereotipom da je SDA stranka “tajkuna, sela i likova iz džemata”, što je samo politički korektan način da se kaže da je SDA navodno stranka ratnih profitera, seljaka i islamista.

Ovakvi Lovrenovićevi stavovi predstavljaju njegovo jasno i javno pozicioniranje na stranu HDZ-ovih velikohrvatskih političkih svjetonazora po kojima treba zakonima trajno spriječiti da bošnjačka demografska većina ikada postane i demokratska politička većina, a što je u suštini ništa drugo nego zagovaranje aparthejda u kojem će glas jednog Hrvata vrijediti kao glas nekoliko Bošnjaka.

Paralelni procesi u kojima, s jedne strane, stalno raste opasnost za državu i za bošnjački narod, dok s druge rastu bošnjačka politička iscjepkanost i usitnjavanje, te dolazi do gubitka političkog autoriteta i legitimiteta, ne slute na dobro

Nije dobro i nije zdravo za našu političku kulturu da preuzimamo praksu i narative srbijanskih tabloida i da od izjava marginalne političarke pravimo nezdravu histeriju u kojoj se demonizira čitavo hrvatsko društvo. Suprotno od onoga što marginalni ljevičari s upalom patriotizma poručuju, to nije dobar način vođenja politike jer nas sprečava da detektiramo istinske nasrtaje i razlučimo šarade i blefove besmislenih politikanata od ozbiljnih političkih ofanziva oficijelnih državnih struktura.

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

Podržite nas na Facebooku!