Poslijeratna historija nevladinog sektora Bosne i Hercegovine naprosto vrvi od izdašno sponzoriranih akcija, aktivnosti, protesta, performansa i projekata koji su trebali promovirati određenu ideju, ali bi je svojom lošom osmišljenošću, katastrofalnom izvedbom i pogrešnim usmjerenjem vrlo često potpuno kompromitirali.

Riječ je jednostavno o sitnoj pakosti rođenoj iz očaja vlastite propasti, o potrebi da se pokvare odnosi između Turske i Bosne i Hercegovine, o signaliziranju svoje podobnosti i klijentističke nagodnosti stranim centrima i sponzorima koji nisu naklonjeni Turskoj i istovremenom označavanju SDA kao problematične.

Sama činjenica da se takva nehumana, totalitarna, ljudskoj prirodi i ovim prostorima sasvim strana ideja utisnula toliko duboko da je čak i danas, gotovo trideset godina od propasti komunizma, neki i dalje sasvim besramno baštine, najbolje pokazuje kakvom smo ispiranju uma bili izloženi.

Velikosrbizam nikada ne umire, on se, u po njega nepovoljnim geopolitičkim okolnostima, samo primiruje, a često i maskira kao bezopasno anahron, koristeći kao vektore osobe s naučnih, kulturnih ili političkih margina, da bi u pravom trenutku prešao s njih na svog jedinog domaćina, srpske narodne mase

Da bi se bolje shvatile Veličkovićeve pobude, treba i spomenuti da njemu, pored postojanja zasebnih jezika, na živce idu i navodne “privilegije” koje imaju djeca šehida i poginulih boraca. Veličković smatra da su određene, u stvarnosti sitne prednosti koje imaju djeca onih ljudi koji su dali živote, dijelove tijela ili zdravlje da bi postojala i sama država, ali i njene ustanove, zapravo diskriminatorna te da se ne radi o altruizmu nego o “oročivanju ratnog profita”.

Nevjerovatno, ali Bojić, uprkos pedeset godina represijom nametanog službenog ateizma, čak i tvrdi da ovdašnji vjernici nisu ugroženi od ateističkih ideologija, već iznutra, tj. od “izopačenih vjerskih i patrijarhalnih tradicija” koje valjda nenaklono gledaju i guše njihove slobode i prava poput homoseksualizma ili apostazije!

Sve te “bosanske” političke filozofije, sva ta lutanja nekim alternativnim dimenzijama, sva ta dječačka fantaziranja uvijek se svedu na žrtvovanje nekog komada bošnjačkog živućeg tijela na oltaru suživota i države. Jedino što se mijenja jeste veličina bošnjačke žrtve i dio nacionalnog tijela koji treba odsjeći i žrtvovati: nekada treba žrtvovati pravo i potrebu Bošnjaka za političkim organiziranjem na nacionalnim osnovama, nekada bošnjačke kulturne institucije, a nekada i samo bošnjačko nacionalno ime koje treba marginalizirati nauštrb izmišljenog “bosanstva”. Sada bi neki očigledno da žrtvuju i zdrav razum

Strašno je i pomisliti da je, zahvaljujući krhkosti navrat-nanos sklepanog frankenštajn kantonalnog režima, Damir Nikšić danas, umjesto marginalna i ekscentrična gradska pojava kojoj jalijaši dobacuju, ustvari potencijalno važan politički faktor čijim će se željama udovoljiti radi opstanka vladajuće koalicije.

No, teorije zavjere nastranu, postoje i neke određene konkretne veze između aktera. Marijana Šećibović, nakon što je provela osam godina obavljajući razne funkcije u Vladi Republike Srbije, 2012. godine zajedno sa svojim suprugom Refikom Šećibovićem osnovala je Visoku školu turizma i menadžmenta u Konjicu, gdje je ujedno i dekan, a njen suprug Refik jedan od predavača.

Podržite nas na Facebooku!