Uvertira je antiratni roman, roman o očinskoj ljubavi koja je opora i trpka, različita od majčinske, ali ja u romanu i dramama žalim svaku nevinu žrtvu, u Srebrenici ili bilo gdje, prije svega zato što joj nije data šansa da se razvije... u umjetnosti, nauci... ili bilo čemu

Kada je u pitanju domaća kinematografija, ostvarenje koje na magičan i istovremeno realističan način oživljava “tinejdžersko ljeto” u Sarajevu jeste svakako Sjećaš li se Dolly Bell (1981).

Riječ “shoah” (HaShoah) na hebrejskom označava katastrofu, užas prouzrokovan ubistvom velikog broja ljudi, koju istoimeni Lanzmannov film predstavlja kao prikladnu zamjenu za općeprihvaćeni naziv “holokaust”, prema kojem je šest miliona ubijenih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata žrtvovano Bogu. Film traje devet sati i dvadeset šest minuta, a otvara ga citat iz Jeruzalemske Biblije: “I dat ću im besmrtno ime”, kojim se nagovještava osnovni smisao njegovog postojanja, a to je da jevrejske žrtve učini besmrtnim.

Teatar je za mene mjesto koje nam pomaže da razumijemo svijet i ljudsku prirodu, da ne osuđujemo prije nego što razumijemo, da ne mrzimo prije nego što pokušamo zavoljeti, da shvatimo da je svaki čovjek priča za sebe i da je svaki ljudski život vrijedan pričanja priče o njemu. Teatar je zato vrlo specifično mjesto gdje imamo mogućnost da pogledamo ljudima u oči i čujemo ljudski dah, da znamo da smo tu s drugima i zbog drugih

U posljednje su vrijeme sve popularniji dokumentarni filmovi o najvećim živim ili mrtvim sportskim ličnostima, a osim ostvarenja o Diegu Armandi Maradoni – Kusturicin Maradona (2008), u kojem režiser Emir Kusturica spaja animiranu, igranu i dokumentarnu formu te donosi svoju subjektivnu “verziju” lika i djela “malog zelenog”

U kojem će se smjeru razvijati 'Igre' u Jajcu, ovisi ponajviše o tome koliko ćemo uspjeti promijeniti način gledanja na Festival onih najodgovornijih o kojima smo već govorili.” Međutim, da li postoji teatarski život u Jajcu mimo Festivala i kakav je njegov kvalitet?

U 2017. godini kao najuspješnije domaće igrano ostvarenje izdvojio se film Alena Drljevića Muškarci ne plaču, koji je naposljetku izabran kao kandidat za “oskarovsku nominaciju” u ime Bosne i Hercegovine. Uprkos tome, ovo ostvarenje, čiji su glavni protagonisti ratni veterani i bivši pripadnici Armije RBiH, HVO-a i VRS-a, koji su se u ratu gledali preko nišana, a koji se danas bore s posttraumatskim sindromom, u Mostaru je pogledalo samo sedamdeset ljudi

Režija: Elmir Jukić, produkcija: FIST, scenarij: Feđa Isović, uloge: Emir Hadžihafizbegović, Tarik Filipović, Bojan Perić, Milena Vasić, Darko Tomović, Marko Cindrić, Ilir Tafa, Marija Pikić, Igor Skvarica, Emir Zumbul Kapetanović, Adnan Omerović, Rijad Gvozden, Dino Sarija..., žanr: komedija

Vjerovatno ste u pravu kada kažete da filmski autori posežu za ovim žanrom zbog stvarnosti koja povremeno zaista izgleda stravično. Pogledajte samo dnevne vijesti na portalima i sve će vam biti jasno. Ne samo zbog krvi i leševa nego zbog konstantne jeze i neizvjesnosti koja prevladava u svijetu. Horor dođe kao neki odgovor tome”

Podržite nas na Facebooku!