Kinematografiji, kao jednom od najpopularnijih društvenih sistema, često su potrebne liste najboljih ili najvažnijih filmova, ne samo zbog historijske i teorijske važnosti već i kako bi se gledaoci još jednom podsjetili na ostvarenja koja su ih oduševila ili koja su im slučajno promakla. Iako se i prošle sezone izdvojilo nekoliko iznimno kvalitetnih i zabavnih ostvarenja, koja zbog svoje originalnosti zaslužuju određeno mjesto na godišnjim listama, stječe se utisak da 2018. godina neće ostati upamćena po historijskoj ostavštini i remek-djelima filmske umjetnosti. Ipak, ponovno se uspjelo izdvojiti nekoliko naslova koji maštovitošću u kreiranju novih narativa, žanrovskom raznolikošću i aktuelnošću sadržaja pokreću nove filmske tokove te dokazuju nepresušnu vrijednost filma kao umjetnosti

Ovo je film o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001. godine, ona u filmu kaže da zna dan kada je spoznala da je Srpkinja te da je plakala i pokušavala dokazati da to nije

“Kada je Emir Hadžihafizbegović već u prvim nedjeljama direktorskog mandata na razgovor pozvao mlade režisere, a onda i mlade pisce, da im kaže da su im vrata Kamernog otvorena, jedni mu nisu vjerovali, a drugi su mislili da je to pogrešno. Na koncu se ispostavilo da je kurs kojim je krenuo Kamerni teatar u proteklih nekoliko godina jedini ispravan”, kaže Pjer Žalica

Scene ubijanja i zakopavanja ponukale su ministricu Regev da film okarakterizira kao antiizraelski, te tako i odlučno odbije “poziv” režisera Maoza da se progovori o represivnoj politici negiranja koju zagovara Benjamin Netanyahu. Jer, upravo otuđeni granični prijelaz “Foxtrot” jeste alegorija za apatično i tjeskobno društvo u kojem je, zbog vještački kreirane nacionalne i religijske mržnje te odricanja od vlastitog života zarad političkih ideja, užas jedini mogući ishod

Svu raskoš svog glumačkog talenta Sokolović prezentira u iznimno kratkoj sceni / kadru u filmu Remake, u kojoj uz pomoć suptilne teatralnosti svojstvene, naprimjer, Jacku Nicholsonu i neograničene slobode koju daje glumcu unutar sebe, a s prigušenim osmijehom na licu, krajnje uvjerljivo i intrigantno stvara lik iritantnog profesionalnog bošnjačkog patriote koji u dijaspori zarađuje na muci svog naroda u ratu

“Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj režiser je režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame”

Najveći cjelokupni nedostatak u izvedbi predstave jeste pretjerana umjerenost u većini njenih pojedinačnih elemenata, zbog koje se muzička podloga čini tihom i nedovoljno dramatičnom, glumačka izvedbenost generalno preblagom, a razvoj radnje suviše usporenim i stagnirajućim

Film prvi put donosi i ekranizaciju samog spuštanja na Mjesec i Armstrongovog koračanja, ali bez američke zastave, koja bi, prema mišljenju režisera, ovaj civilizacijski trenutak svela samo na SAD. Upravo ova scena, o kojoj su iznesene mnogobrojne teorije zavjere, od savršenosti kvalitete fotografija, izostanka zvijezda na nebu, vihorenja zastave, postojanju sjena koje nije uzrokovala Sunčeva svjetlost (Conspiracy Theory: Did We Land on the Moon?, 2001), na krajnje realističan, uvjerljiv, precizan i detaljan način oživljava jedan od najvažnijih trenutaka za čovječanstvo, u kojem čovjek nikada nije bio dalje od “svoje” Zemlje, a nikada bliže svom Stvoritelju.

On više nije niti sjenka onog sarajevskog mangupa iz raje kojeg su svi voljeli i poštovali, u čije su priče slijepo vjerovali, poput one da nije otišao u Cannes da primi Zlatnu palmu jer je s prijateljem “postavljao parket”. On više nije idol niti će više to ikada biti, jer dok u njegovoj rodnoj zemlji ubijaju nedužne mlade ljude, on ne snima filmove o njihovim očevima koji svakodnevno protestiraju na ulici, već na drugoj strani ulice “savjetuje” svog heroja iz stvarnosti. Njegov “povratak” u rodni grad neće biti s Oskarom kojeg je sanjao zajedno sa svojom rajom u kafani “Šetalište”, već dolazi kao savjetnik političara koji i dalje sanja uništenje tog grada.

Stječe se dojam da je ovo teatarsko ostvarenje premijera uhvatila u toku nedovršenog procesa stvaranja i da će njeno svako naredno igranje donositi određena unapređenja, prije svega, veću uigranost, poboljšanje u tehničkom aspektu te možda čak i precizniju dramaturšku strukturu, za što je svakako neophodna barem sporadična konsultacija s dramaturgom, čiji je poziv odlučno izostavljen iz predstave

Podržite nas na Facebooku!