fbpx

Iako se vjeruje da iza glumaca ne ostaje ništa, za razliku od projektiranih građevina arhitekata, napisanih književnih djela pisaca, ukomponiranih muzičkih nota kompozitora, “gospodin glumac”, kako su ga sugrađani prozvali, Rejhan Demirdžić u naslijeđe svom gradu ostavio je mnogo toga. Ostavio mu je tradiciju, kulturu, umjetnost. Ostavio mu je identitet

Dnevnik Diane Budisavljević; Hrvatska, Slovenija, Srbija; godina: 2019; trajanje: 88 minuta; igrano-dokumentarna drama; režija: Dana Budisavljević; scenarij: Dana Budisavljević, Jelena Paljan; fotografija: Jasenko Rasol; montaža: Marko Ferković; scenografija: Dušan Milavec, Ivo Hušnjak; kostimografija: Martina Franić; produkcija: Hulahop, December film, This and That productions; uloge: Alma Prica, Igor Samobor, Ermin Bravo, Areta Ćurković, Mirjana Karanović, Vilim Matula...

Najveću prijetnju za Hollywood predstavlja “Netflix”, koji je uspio srušiti granicu između televizije i kina i jednako uspješno zavladati u oba ova svijeta. Zarađujući i snimajući više filmova negoli i jedan filmski studio u Americi, a nakon što je već osvojio zlatnog kipića u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma (2017), “Netflix” se u “oskarovsku utrku” vraća s 24 nominacije, ostavljajući iza sebe filmske imperije poput “Disneya” i “Sonyja”

Medena zemlja (Honeyland), Tamara Kotevska, Ljubomir Stefanov, Sjeverna Makedonija, 2019, 87 minuta

Moja sestra, koja me je spasila, i danas me čuva isto kao i onog dana kad smo ranjene. Sjećam se našeg razgovora u kombiju na putu do bolnice. Ja joj govorim: “Lejla, ja ću ti umrijeti”, a ona mi kaže: “Ne brini se, nećeš. Tebe će tvoja seka uvijek čuvati”

. “Čega se ustvari sjećam? Prijateljstva i profesionalizma. Divnih i nesebičnih ljudi s kojim sam i radio i živio. Nikada kao tada. Bilo je i velikih gubitaka i strašnih razočarenja, ali sve je to sada odmaknuto u preboljenu daljinu. S obzirom na to da živimo u prostoru zapuštenosti i nekompetentnosti, pravo je čudo da jedan umjetnički format – radiodramsko stvaralaštvo – još kako-tako postoji. Ako sam, uz sve one koji su neophodni za ovu produkciju, na neki način dao tome svoj doprinos, ja sam zadovoljan”

Pun mjesec; drama, 2019; režija: Nermin Hamzagić; scenarij: Nermin Hamzagić i Emina Omerović; kamera: Amel Đikoli; montaža: Redžinald Šimek; muzika: Enes Zlatar; produkcija: SCCA/pro.ba; igraju: Alban Ukaj, Ermin Sijamija, Boris Ler, Lidija Kordić, Mediha Musliović, Edin Avdagić, Jasna Diklić, Muhamed Hadžović, Alena Džebo, Admir Šehović, Mirela Lambić...

Estetski i etički model kojim se vodim sličan je u posljednjih pet predstava. Mislim da su predstave čak dodatno stilizirane, ali siže je pojednostavljen. Vjerovatno su mi dojadile metafore iz treće ruke, beskonačno intelektualiziranje, koje više štiti umjetnike-kukavice. Trudim se biti direktan. Jasan. Mogu potpuno različite priče ispričati koristeći se jezikom teatra. I usput se i zabaviti

Kao jedan od glavnih problema i centralnih neskladnosti u ovoj predstavi izdvaja se odluka o kombiniranju stranih i domaćih tekstova, odnosno onih Aleša Kurta i Nejre Babić s onima Sama Guzmana i Iana McWethyja, jer koliko god se o vršnjačkom nasilju govorilo kao o globalnom problemu, ono zasigurno nije jednako u Bosni i Hercegovini i SAD-u, jer nije isto okruženje u kojem nastaje, nije isti način i svakako nisu iste posljedice

Podržite nas na Facebooku!