Dnevnik Diane Budisavljević; Hrvatska, Slovenija, Srbija; godina: 2019; trajanje: 88 minuta; igrano-dokumentarna drama; režija: Dana Budisavljević; scenarij: Dana Budisavljević, Jelena Paljan; fotografija: Jasenko Rasol; montaža: Marko Ferković; scenografija: Dušan Milavec, Ivo Hušnjak; kostimografija: Martina Franić; produkcija: Hulahop, December film, This and That productions; uloge: Alma Prica, Igor Samobor, Ermin Bravo, Areta Ćurković, Mirjana Karanović, Vilim Matula...

Najveću prijetnju za Hollywood predstavlja “Netflix”, koji je uspio srušiti granicu između televizije i kina i jednako uspješno zavladati u oba ova svijeta. Zarađujući i snimajući više filmova negoli i jedan filmski studio u Americi, a nakon što je već osvojio zlatnog kipića u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma (2017), “Netflix” se u “oskarovsku utrku” vraća s 24 nominacije, ostavljajući iza sebe filmske imperije poput “Disneya” i “Sonyja”

Medena zemlja (Honeyland), Tamara Kotevska, Ljubomir Stefanov, Sjeverna Makedonija, 2019, 87 minuta

Moja sestra, koja me je spasila, i danas me čuva isto kao i onog dana kad smo ranjene. Sjećam se našeg razgovora u kombiju na putu do bolnice. Ja joj govorim: “Lejla, ja ću ti umrijeti”, a ona mi kaže: “Ne brini se, nećeš. Tebe će tvoja seka uvijek čuvati”

. “Čega se ustvari sjećam? Prijateljstva i profesionalizma. Divnih i nesebičnih ljudi s kojim sam i radio i živio. Nikada kao tada. Bilo je i velikih gubitaka i strašnih razočarenja, ali sve je to sada odmaknuto u preboljenu daljinu. S obzirom na to da živimo u prostoru zapuštenosti i nekompetentnosti, pravo je čudo da jedan umjetnički format – radiodramsko stvaralaštvo – još kako-tako postoji. Ako sam, uz sve one koji su neophodni za ovu produkciju, na neki način dao tome svoj doprinos, ja sam zadovoljan”

Pun mjesec; drama, 2019; režija: Nermin Hamzagić; scenarij: Nermin Hamzagić i Emina Omerović; kamera: Amel Đikoli; montaža: Redžinald Šimek; muzika: Enes Zlatar; produkcija: SCCA/pro.ba; igraju: Alban Ukaj, Ermin Sijamija, Boris Ler, Lidija Kordić, Mediha Musliović, Edin Avdagić, Jasna Diklić, Muhamed Hadžović, Alena Džebo, Admir Šehović, Mirela Lambić...

Estetski i etički model kojim se vodim sličan je u posljednjih pet predstava. Mislim da su predstave čak dodatno stilizirane, ali siže je pojednostavljen. Vjerovatno su mi dojadile metafore iz treće ruke, beskonačno intelektualiziranje, koje više štiti umjetnike-kukavice. Trudim se biti direktan. Jasan. Mogu potpuno različite priče ispričati koristeći se jezikom teatra. I usput se i zabaviti

Kao jedan od glavnih problema i centralnih neskladnosti u ovoj predstavi izdvaja se odluka o kombiniranju stranih i domaćih tekstova, odnosno onih Aleša Kurta i Nejre Babić s onima Sama Guzmana i Iana McWethyja, jer koliko god se o vršnjačkom nasilju govorilo kao o globalnom problemu, ono zasigurno nije jednako u Bosni i Hercegovini i SAD-u, jer nije isto okruženje u kojem nastaje, nije isti način i svakako nisu iste posljedice

Lars von Trier, Dogville; scenska adaptacija teksta: Christian Lollike; režija: Lajla Kaikčija; dramaturgija: Vedrana Božinović; scenografija i kostimografija: Sabina Trnka; saradnik za scenski pokret: Ena Kurtalić; muzika: Igor Kasapović; asistent režije: Džejna Avdić; igraju: Amra Kapidžić, Kemal Rizvanović, Ejla Bavčić, Sanela Pepeljak, Merima Lepić Redžepović, Ermin Sijamija, Aldin Omerović, Slaven Vidak, Mak Čengić

Podržite nas na Facebooku!