fbpx

Termin “cancel kultura” prevodi se na bosanskom jeziku kao “kultura otkazivanja”, mada bi tačnije bilo reći da je riječ o “kulturi poništavanja”. U pitanju je vrsta ciljanog javnog bojkota ili, bolje rečeno, organiziranog javnog linča, a zatim i društvenog izopćenja svakog onog pojedinca za kojeg se ustvrdi da je izjavio, napisao ili učinio nešto što nije u skladu s trenutno dominantnim društvenim narativom ili vrijednostima. Takvoj osobi prvo se pronađu ili imputiraju sporne izjave ili postupci, ma koliko bili stari, nerelevantni ili sasvim izmišljeni, zatim se ona označi nekom od trenutno popularnih etiketa koje je predstavljaju kao opasnog i nepopravljivog heretika, da bi zatim uslijedila čitava kampanja kojom se takva osoba pokušava “otkazati” ili “poništiti”

Časopis Putokaz izlazio je samo tri godine, od 1937. do 1939. U ovom relativno kratkom periodu publicirana je brojna književna građa te su objavljene oštre polemike i analize stanja Bošnjaka u vremenu između dva svjetska rata. Časopis je bio lijeve orijentacije, a njegov urednik Hasan Kikić. Osim Kikića, u Putokazu su pisali Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Hamid Dizdar, Salih Alić, Safet Krupić, Rasim Filipović i drugi

“Stanovništvo je zasićeno političkom klasom u cjelini, koju smatraju korumpiranom, a naknada za WhatsApp bila je kap koja je prelila čašu”, rekao je pisac dajući recept koji vrijedi za sve zemlje: “Ako ga znamo organizirati bez da se iko ozlijedi ili napadne ili prijeti, zajednički život je izvediv”, kaže on.

Čudno je što iskusni Raif Dizdarević ne odvraća lidera SDP-a Nikšića od glupavih političkih poteza putem kojih u ideološkom smislu skreće od najvažnijih pozitivnih strana komunističkog, odnosno socijaldemokratskog pokreta. Isto tako, treba postaviti pitanje: Zašto akademska zajednica u kojoj se nalaze brojni profesori, poznavatelji Titovog koncepta formiranja vlasti u formi NOO i ZAVNOBiH, ne ukažu lideru SDP-a Nikšiću i drugima da njihovo odbacivanje saradnje sa SDA znači odbacivanje onih vrijednosti kojima se SDP treba ponositi u vezi s vodećim utjecajem komunista s ciljem da lokalni i viši organi vlasti u toku Drugog svjetskog rata budu na patriotskoj antifašističkoj osnovi sačinjeni od predstavnika raznih ideoloških, političkih, vjerskih i socijalnih slojeva

Iz svojih užih ličnih ili/i užih stranačkih interesa u borbi za vlast, bošnjački lideri koji sebe svrstavaju u socijaldemokrate ili liberale postali su najznačajnija egzekutivna snaga subverzivne operacije koja se u okviru upravljanja krizom u BiH usmjerava iz vanjskih centara. Propaganda protiv Izetbegovića i SDA ne bi “pila vode”, odnosno ne bi imala smisla ako bi njeni egzekutori bili samo srpski ili hrvatski mediji, lideri i politički faktori. U centrima iz kojih se uzrokuje bh. kriza i upravlja njome određeno je da egzekutori njihove subverzivne operacije trebaju biti odabrani bošnjački lideri, politički faktori i mediji

Maliciozno uspoređivanje SDA, stranke koja je iznijela borbu protiv agresije, sa separatističkim projektima poput SNSD-a, SDS-a i HDZ-a preraslo je u otvoreno poručivanje da je SDA zapravo najgora te da je jedina progresivna politika potpuna marginalizacija ne samo stranaka koje zastupaju bošnjačke interese nego i onih koje djeluju tako da bi se za njih moglo reći da su na liniji interesa Bošnjaka kao naroda

Moguće je istovremeno biti ljevičar i desničar bilo gdje u Evropi, a naročito u današnjoj Bosni i Hercegovini. Moguće je biti šovinist i liberal istovremeno ne samo u Bosni i Hercegovini nego i širom Balkana. Moguće je biti nacista i socijaldemokrata. Ko ne vjeruje neka se upozna s radovima Borisa Malagurskog, mladog TV gebelsovca iz Beograda. Moguće je čak i prodavati maglu kao u narodnim izrekama, sve pod šminkom “ljevičarskog antifašizma”

Oni koji vode bosanskohercegovačku lijevo orijentiranu politiku morat će jednog dana razumjeti da svaki dosadašnji izborni legitimitet duguju gotovo isključivo bošnjačkom glasačkom tijelu i da će, kako stvari stoje, još dugo tako i ostati. A to znači da će morati prestati političke poene prikupljati preko leđa bošnjačkog naroda

Upravo je Naša stranka glavni promotor ovog građanskog “novog realizma” po kojem se postdaytonska Bosna i Hercegovina i njeno uređenje uzima ne samo kao dato i nepromjenjivo nego i poželjno stanje, pa se svaki pokušaj da se poboljšaju i promjene trenutne okolnosti, da se ojača ili osnaži država nauštrb entiteta, da se ponište rezultati agresije, genocida i etničkog čišćenja te ublaže vještačke podjele od Naše stranke dočekuje kao prakticiranje “bošnjačkog nacionalizma”.

Da bi bila iole uspješna, urbana ljevica mora privući i kooptirati dio širih masa ma koliko ih ne podnosila i ma koliko ih se gnušala na klasnoj osnovi. Radi toga, u gradovima djeluje podstrekujući strah “finih” starosjedilaca od “prodornih” došljaka, šireći iste predrasude i stereotipe koje i sama gaji, a šire djeluje insistirajući na identitetarnim pitanjima i specifičnoj jugonostalgiji. Zanimljivo je da je svojevrsni urbani fašizam obilježje ne starosjedilaca ili starih gradskih porodica nego prve generacije građana, potomaka doseljene komunističke nomenklature, a današnjih velikih urbanoida, što je upravo sloj kojem ogromnom većinom pripadaju ovdašnji prominentni ljevičari i njihovi simpatizeri

Podržite nas na Facebooku!