Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta

Mladost je, bježeći od besperspektivnosti i bijede, odavno raštrkana diljem svijeta i pojavljuje se u mahali jednom godišnje, najčešće ljeti, katkad i uz Bajram, nadmena, zadrigla, solventna i, a to se ne da sakriti, nekako zgrožena nad onim što vidi. Presjede u avlijama kao na iglama desetak dana uz svoje ostarjele, uplakane majke, tješe ih zagrljajima, poljupcima, toplim riječima, novcem i drugim hedijama i, nakon što nekako osabure tih desetak usiljeno srdačnih, a u biti deprimirajućih dana, žurno i s olakšanjem odlaze

Bend se raspao nakon jedne probe (svako je vukao na svoju stranu, a nismo ni znali svirati), dramski tekst nismo ni počeli pisati, premda se našoj nastavnici srpskohrvatskog jezika ideja dopala i poticala nas je na to, a ni od snimanja dokumentarnog filma nije bilo ništa: niko od nas nije znao rukovati kamerom, a nakon niza pokušaja, ustanovili smo i da je naša kao tuč teška ruska kamera neispravna

Peremo skupa lonce, šerpe, tanjire, čašice za čaj, escajg. Zaronjen u pjenu do lakata, Sejid mi priča o vremenu šaha Pahlavija. Bilo, kaže, tada u Teheranu mnogo droge, alkohola i prostitucije, pa se ljudi, dosta njih, odrodili od vjere, a bez vjere – zastaje Sejid i značajno me gleda – Iran je sakat, bez vjere Iran nikada nije bio. Onda došla Revolucija, islamistički revolucionari sve to skršili, pohapsili i pobili koga je trebalo pohapsiti i pobiti, pa zavladao mir, ali nekakav čudan mir

Već s prvim i otrežnjavajućim udarcima života uvidio sam da je život pragma, brutalna i nemilosrdna, da se od baljezgarija o francuskim egzistencijalistima ili američkim bitnicima ne živi, te sam se, brže-bolje, ostavio ćoravog posla iliti beskorisnog znanja o literaturi i životu prononsiranih luđaka, homoseksualaca, pedofila i narkomana, što su pisci čije sam knjige čitao najčešće i bili

Podržite nas na Facebooku!