“U selu Popov Most četnici Slijepčevići iz sela Prijeđel zatekli su u kući majku Hasana Vreve i Šerifa s njihovom i drugom djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno po jedno dijete za noge i glavom gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u najtežim mukama umirali. Prema saznanju i pričanju, radi se o umoru na takav način 10-15 osoba (djece)”

U prilogu Bešićeve izjave osuđuje bosanskokrupski svećenik Miloš Crepulja. U prilogu su i osude mještanina Velikog Radića Dušana Đukića, koji govori da je “narod uznemiren i da zbog toga ne spava”, dok njegov prezimenjak Jovo, iz istog sela, kazuje da je ovo “loša poruka za srpski narod, da treba da odavle seli”.

Nekoliko predaja i ruševina danas je sve što nas podsjeća na prisustvo Bošnjaka u selu Podvidača. Godine prolaze, sjećanja blijede, a ruševine se dodatno urušavaju. Još malo i neće biti ničega, jer danas mnogi Bošnjaci ne vole pisati, istraživati svoju prošlost, niti je pamtiti. Relevantne institucije također ne reagiraju. Važnije je asfaltirati trista metara puta pred izbore nego obnavljati tamo nekakve stare džamije i kule. Najbolje je samo šutjeti i opet šutjeti dok se sve ne zaboravi i znamenita povijesna mjesta Bošnjaka, poput Podvidače, ne prihvate kao “stoljetno ognjište” jednog naroda, vi znate kojeg

Ovi ljudi, moglo bi se reći, žive u nekom svom svijetu. Kućama dolaze umorni. Rano liježu i još ranije ustaju i s najnužnijim stvarima ponovo odlaze u šumu na posao. Takav ritam imaju skoro cijele godine. Vremena za putovanja, odmor i druženja nemaju mnogo. Slične stvari za njih izgledaju kao luksuz. Zbog prirode posla koji obavljaju i specifičnosti njihova zanimanja, naši šumari uglavnom su zanemareni. Njihovi problemi i brige malo se koga tiču.

Četnici su igrali karte pod jednim hrastom. Znam da je bilo sto maraka u pitanju. Počela je oko toga hučka. Dok su se oni tako hučkali zbog para, mi smo se prošunjali i ušli u zemunicu. Bila je puna municije. Skinuo sam neki sanduk s bombama, a ispod je bilo deset sanduka s projektilima za BST. Tiho zovnem rahmetli komandanta (Izeta Nanića) i kažem mu da imamo granate za BST. Reče mi: 'Uzimaj to kako znaš'”

Koliki su indoktrinacijski efekt imali partijski umovi na običnog čovjeka, primjetan je i danas i najbolje se zapaža kod obilježavanja značajnijih datuma iz komunističke prošlosti. Jedan od njih jeste i 27. juli, Dan tzv. ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira na to koliko se posljednji komunistički rapsodi i dalje trudili održati mit o ustanku kao pravednoj i poštenoj borbi svih naroda Bosne i Hercegovine, historija je potvrdila tezu da je ustanak bio obična manifestacija klanja, surovosti i divljaštva, od čijih bi sudionika i španski inkvizitori mogli dosta naučiti

Među nama, u svakom vremenu i u svakoj situaciji, nađe se dovoljno mudrih i hrabrih ljudi zbog kojih, ipak, još uvijek opstajemo i odolijevamo u ovako teškom vremenu i neprijateljskom okruženju. Takvi pojedinci često budu nepravedno zaboravljeni od svog naroda. U ovoj našoj brdovitoj zemlji leži bezbroj junaka i mudraca o kojima vrlo malo ili ništa ne znamo. Jedan od njih jeste i Arif ef. Begić iz Bužima

Progon i stradanje stanovništva Ljutočke doline otpočeo je 10. juna 1992. godine, dan uoči Kurban-bajrama. Prestrašeni civili tražili su spas u bijegu na Basaču, šumskom predjelu iznad Orašca, da bi se kasnije povukli još više, na brdo Radolje. Bio je to tužan prizor. Sve ono što su teškom mukom ovi ljudi stjecali cijeli život, njihove snove i nade ostavili su samo da bi izvukli živu glavu. Spas su vidjeli u prelasku preko rijeke Une i odlasku na teritorij Republike Hrvatske, gdje su bile stacionirane jedinice francuskog bataljona UNPROFOR-a. Jedino mjesto gdje su civili mogli pronaći spas bio je most na Štrbačkom buku. Prelazak preko mosta koji su kontrolirali bosanski Srbi te ne tako daleke 1992. godine postao je za jedne most spasa, a za mnoge most stradanja i propasti, ovosvjetska sirat-ćuprija

Podržite nas na Facebooku!