Mudrije je jutro od večeri. To je kazivao neko u narodnoj priči. I ispostavilo se da je to istina samo u priči. Jutro je osokolilo pokvarenjake i prevarante. Sad oni mogu govoriti šta žele. Svejedno je

Bijaše tad u Sarajevu nekoliko zanimljivih pripovjedača. Propustili su opisati klub crnih ljudi. Pisci su u to doba (kao i sad) bili suspregnuti uzama ljudskih odnosa i nije bilo mogućnosti izlaska iz mreže. Ili dara

Sjedi jahač na svojoj bedeviji kao da je izložak u Zemaljskom muzeju. Sve je više nalik tom asocijativnom deliji. Vidi se ponos na njegovom licu. A vidi se i ponos majstora koji ga je načinio. Naravno, tu je i ponos donatora koji je za ovo jedinstveno čudo odvojio dio svoga mučno zarađenog novca

Dvoličnost je zanimljiva. Bolno tužne i pretjerano nasmijane maske od gipsa ili nečeg sličnog preklapaju se iznad ulaza u stare teatre. Maske lica muza. Melpomene i Talije. Lica na licu licemjera oživljavaju i pomjeraju se dok ih gledaju

– Kako ne razumiješ. S pupa-havama je sve moguće. Izmisli sam neku priču. Pupa-hava se zbog toga neće ni počešati. Najednom mnogo mrtvih oko njega, naprimjer. Samo stoji neka kutija. I ruka jednog od onih što su pucali na njoj. Začudo, puna kutija dukata. On je lijepo malo zatvori i pod ruku. A luka kao luka. Išao njegov brod ili ne, naići će drugi.

Činilo se da smo iznenađeni i jedni i drugi. Čudio sam se da nisu pucali. Cijevi su nas pritiskale. To je taj trenutak, pomislih bez straha, posve sabrano. Tako izgleda kraj. Moj kraj. Iza kojega više ništa možda neću pamtiti

“Snijeg pade na behar, na voće”, jedna od najčudnijih i najzagonetnijih narodnih pjesama. Svi koji je znaju davali su joj svoja tumačenja. Ta se tumačenja, naravno, sukobljavaju. Događa se promjena u prirodi. Zašto ne i u ljubavi?! Zabranjene ljubavi sad su moguće jer je iz prirode došao znak

Mijenjaju se doduše, malo manji i malo veći mačkovi, mijenjaju se i teleće glave, ali princip je nepovrediv. I uvijek to nekako i piše, malo zakukuljeno, malo zamumuljeno, ali to ti je to. Tranzicijsko novinarstvo oblikuje svoju poetiku

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

Podržite nas na Facebooku!