fbpx

Gorštak, naravno, na njih ne obraća pažnju. Vidio ih je kad je ušao i sve ostalo mu je jasno. Međutim, neki ne odustaju od pitanja. Nepoznati im nije bio posebno zanimljiv. Vreća jest. – Izgleda da je teško to ništa? – Ništa je uvijek teško. Najednom su svi počeli razmišljati o vreći. Otjerala ga žena pa ponio nešto crkavice da mu se nađe za početak. Možda nosi nešto vrijedno, a u vreći da se ne primijeti? Ko bi to samo pomislio

Ko je Drenko Pampur? Čovjek iz male kuće (kako se samo zadržala na tom mjestu?). Običan čovjek iz mahale Soukbunar. Često se tako sam predstavljao. – Šta si se tu umusio, gdje ti je Drenka? Kako je samo tužno pogledao. – Poznavao sam nekad jednu Drenku... Bila je baš jedra i zdrava... Davno je to bilo... – Čepovi ti je neće vratiti, Pampuresku. Ima i drugih drenki. Tu se Pampur razjario

Kao ko zna koliko puta dotad, uđoh u mali sokak. Nasred sokaka stoji sjena s nečim opasno podignutim iznad glave. Stoji kao da me čeka. Lik poput onog u anegdoti: obrve do brkova, brkovi do brade, brada do pupka, a u ruci... Ne znam znam li ga, a on se najednom preobrazi i umekša kao da me poznaje

Ibro je bio vjernik iz uvjerenja. Sve što je u životu imao, zaradio je svojim rukama. I gradnjom. Vječnom gradnjom. Neke priče iz njegova života kao da su iz 1001 noći. Volio bih ovdje ispričati jednu od njih

Živimo u žnj vremenu. Vidljivo je to u svakom segmentu. Žnj čovjek iliti (što rekao moj prijatelj Nedžad, ne misleći pritom na rast) – čovječuljak. Poznavao sam čovjeka koji se slično izražavao. Inače je rijetko govorio, ali, kad bi to učinio, činio je to uvjerljivo i sočno. Gotovo da nisi mogao posumnjati u ono što govori. Čovuga. Tako su ga zvali. Ne znam je li mu to ime ili nadimak. U svakom slučaju, teško ime na kantaru čovječuljka

Trčale su njemu kao mušice, a onda bježale kao od zmije. Možda bi vrijedilo s nekim pouzdanim o tom porazgovarati? Možda?! I pogledao se u prolazu. Svu noć nije spavao. Jutro je bilo čisto kao ogledalo. Namigivalo mu je. Gledao se pažljivo i pitao šta to one vide, što je očito skriveno, jer on ne vidi

Pošto je mahalska književnost (kao i književnost inače) svijet sa svojim pravilima, onda se i likovi u tom svijetu upravo tako i ponašaju – po tim pravilima, bez obzira na to kako nastali, po uzoru na nekog iz stvarnog života ili naprosto oblikovani iz svijesti pripovjedača. Mahaluše i mahaljani to znaju

Pojavile su se puške, pištolji i noževi. I lingvisti posebne vrste. Pročitali su u njegovom imenu ono što je bilo očigledno i otpustili ga iz službe. To je bio početak olovnih dana i noći za sve koji su imali slična imena. On se nekako snašao. Brinula se za to njegova daleka stranka iako se ne zna kad je u nju ušao

U sarajevskoj Vijećnici, u četvrtak 16. marta, održana je promocija romana Irfana Horozovića Sokolarov sonet, objavljenog prošle godine u biblioteci “Stav”. Umirovljeni profesor književnosti prof. dr. Nihad Agić, jedan od promotora, tom je prilikom, između ostalog, rekao: “Kao ni jednom do sada, Horozoviću je pošlo za rukom da prodre do najdubljih tajni bosanskog postojanja, i to zahvaljujući rijetko viđenom imaginariju i kreativnoj mašti, koji omogućuju pojavu iskonskog bosanskog literarnog pisma otjelovljenog i ostvarenog u kompleksnom i višeslojnom tekstu kulture. Na ovoj ravni Horozovićeva literarna imaginacija nema granica, ona granice – kulturne, religijske, žanrovske i stilske – prelazi bez poteškoća, slivajući se u čudesnu duhovnu tvorevinu dostojnu najboljih evropskih literarnih i umjetničkih ostvarenja”

Da je maločas pao, pao bi s ogromne visine i razbio se na ulici. Zato su svi bili tu. Zato su čekali. Možda se zato i spotaknuo da ih u tom uzbuđenju učvrsti. Sve što je činio potom taj ekvilibrist bilo je čudesno. I uvijek je bio blizu pada. Pada koji su čekali. Zbog kojega su i došli. A on je lebdio

Podržite nas na Facebooku!