fbpx

Prijavljuju ga i zato je nužno opravdati se. Neko vrlo revan ili samo pakostan postao je razlog što ga pozivaju i pretresaju slučaj. Slučaj kojeg zapravo nema. Samo nečija sumnja. Ili bolesno uvjerenje. Sad je potrebna potvrda o nemanju nekretnine. Pitao je ko ga prijavljuje. Istražitelj tu tajnu ne otkriva

Tanka je linija između citata i plagijata. Sve je stvar mjere. U međuprostoru postoje persiflaže. To je jasno iskazivanje mišljenja. Citirati život nije nimalo jednostavno. Citatomani su jedno, citatomanijaci drugo

Kerim Kurtović ostao je magistrom. Učiteljem neobičnih frazema. A tu se zaista dobro snalazio. Upoznao sam ga, pamtim, u arhaičnoj pisarnici ili radionici (Ulica Mula Mustafe Bašeskije) gdje sam tad često zalazio. Bio je to nekako prijatan prostor, zahvaljujući domaćinu (često smo se smijali i u raspravama), ali Kerim je uvijek imao onu svoju oficirsku distancu

Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadili, ali stvar je stigla do dvoboja. Taj dvoboj bio je početak nesreće i za jednog i za drugog. I za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to zahvatilo i njihove ukućane te potomstvo. Ljudi to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme

Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadili, ali stvar je stigla do dvoboja. Taj dvoboj bio je početak nesreće i za jednog i za drugog. I za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to zahvatilo i njihove ukućane te potomstvo. Ljudi to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme

Djevojka ga je lijepo gledala, a i on je gledao nju. Zagledali se, kako se kaže. Kad je to čuo njen otac, pobjesnio je. Djevojka i orah bili su njegov ponos. Šutio je i skrivao se nekoliko dana, a onda se dao na put. Vratio se s golemim psom koji je izgledao kao neobično, žestoko čudovište. Nikad niko takvog psa nije vidio

– Moj did ima jednu crno-bijelu fotografiju, iako je od starosti promijenila boju. Svi su u opremi i na konjima. I did je među njima. Pitao sam ga za jednog koji je ličio na viteza kako ga ja zamišljam. Jedino mu je odjeća bila drukčija. Pitao sam kako se zove i znaš šta mi je rekao? – Kako ću znati? – Švraka

Divlje ruže penju se uz bijeli zid Majkine kuće. I danas osjećam njihov zamamni miris koji bi ispunjavao nosnice onima koji su tu sjedili. Jedanput sam tu prolazio kad se otvorio ljetni pljusak. Majka Zuhra izišla je iz kuće s kišobranom i pokušavala zaštititi svoje ruže. Zastao sam u nevjerici. Ugledala me i nasmiješila se. Mislim da su se i njene ruže smiješile

Neobično je da se sad toga sjećam, ali postojale su neke priče kojima je ukazivao posebno poštovanje. Dvije su to vrste, zapravo. Jedna bi se mogla nazvati mučenje nadom i on je znao nekoliko sjajnih primjera, a druga je iščekivanje smrti... – Eutanazijske priče? – Ne. Ni slučajno. Smrt je u tim pričama neizbježna. To jedino ne zna čitalac i lik o kojem je u priči riječ. Međutim, postoji još neko, neko ko će se potruditi lažima i drugim vještinama da taj trenutak smrti učini prividom, naprosto nečim izlišnim, nečim što ne postoji

Igrali smo u plaćanje pića i meze. Nije to bilo mnogo. Ipak, čovjek se ponašao kao da sam ga varao. Počeo me je izbjegavati. Učinio sam mu nešto nažao. Kako su dani prolazili, to je izgledalo sve gore. Onda su se njegove anegdote počele pokazivati u svom istinskom obliku. – To je najodvratniji i najpokvareniji čovjek za kog sam čuo i vidio ga... – kazao mi je to čovjek za kojeg mi je pričao da ga poznaje i zamolio da ga pozdravim

Podržite nas na Facebooku!