fbpx

Bagawat mi je izgledao kao grad za stanovanje i življenje, ali, ne, ovdje je sve bilo mrtvo. Grad mrtvih živio je dok nisu pomrli živi koji su u njemu posjećivali one koji su bili prije njih. Sada ih posjećuju samo horde turista, proračunato, najčešće iz dokone znatiželje ili intelektualne maštovitosti i radoznalosti

Stella je nalivperom i lijepim rukopisom napisala posvetu: Dragom i cijenjenom mladom prijatelju Ibrahimu Kajanu, obitelj Envera Čolakovića. Zagreb, 26. 10. 1978. Zahvaljujem. Podsjećam Stellu da sam, nerijetko, bio i prvi kojem je Enver čitao “sirove” prijevode, da ih sâm čuje, da im osjeti akustiku, ritam... Često se prisjećao majke, poticaja, pa i povodom prevođenja, čak presudnih – koliko ju je puta spomenuo. Evo, baš vidim da joj se sinovski zahvaljuje na tim utjecajima iz rane mladosti

U nedjelju uvečer, uoči prvog dana škole, majka je zagrijala kazan vode. Postavila je škip nasred kuhinje i počela nas redom kupati, jednogodišnjeg Esada, trogodišnju Nađu, najposlije mene, već sam promašio sedmu godinu. Sutradan, za prvi dan nastave, trebam biti u dvorištu zahumske Prve narodne osnovne škole na Pijesku, izgrađenu na velikom haremu zaravnjenih mezara i porušenih bašluka i dijelom u ogradne zidove ugrađenih

A onda se pogled izbistrio, pa shvatih: tokom vrele noći vrtio sam se u postelji. Okretao se i okretao. Najposlije mi se noge nađoše na jastuku, a glava – na dnu kreveta. Pridignut, bunovan, vidjeh Sultan Sulejmanov most u Mostaru. Činilo mi se da sam na pijesku ispod njega. Jedva razabrah da most – nije stvaran, na zidu je slika u ulju. I danas mislim da je to bio neki znak, zauman i neobjašnjiv. Moja prva duža vožnja u inostranstvo završila je sretno. Djeca su uživala, a ni Smaila ni ja nismo bili na gubitku: radovali smo se radosti naše djece

Moj prvi, “bliži” susret s mađarskim bio je 1961., u 17. godini, kad mi je prvi put prevedena i objavljena pjesma na stranom jeziku. S proljeća te godine u Mostaru se pojavio Hinko Zlomislić. Hinko je pisao pjesme, poznavao je Aliju Kebu, pa se tako našao i u našem Debatnom klubu mladih pjesnika. Hinko je pokupio od nas, mladića i djevojčica, pregršt stihova... i jednog nam je dana u vrelom mostarskom julu donio mađarske novine Ifjúság. U listu su objavljene nekolike naše pjesme, među njima i moja Koralji / Korállok. Međutim, mađarski uživo čuo sam tek u Subotici, kamo sam otputovao “usput”, s mog najdužeg putovanja u Makedoniju godine 1964.

U augustu 1978. godine jurili smo našim prvim “Stojadinom” ravnom domovinom Tibora Kayana. S njim će započeti moja tajna i strastvena potraga za korijenima, koja je i nas, u balkanskim gudurama, zahvatila nakon Korijena Alexa Haleya i TV serije nazvanoj po glavnom junaku djela – Kunta Kinte

Bio sam u jutarnjoj smjeni i Knjižnici “Bogdan Ogrizović” kad me negdje oko 11 obavijestiše da se javim na telefon. Nazvao je tajnik Društva književnika Hrvatske Alojz Majetić. Veli mi da ima jednu tužnu obavijest i jednu molbu u vezi s njom. “Recite, Majetiću...”, rekoh. “Vidite, jutros je umro naš član Enver Čolaković. Netko se u ime Društva mora na Mirogoju oprostiti od njega. Zbog toga Vas zovem...”

U svakoj, pa i površnije pisanoj biografiji Smaila Balića, jasno su vidljive dvije dimenzije velikog autorskog interesa: u objema je živio, o objema je razmišljao i o objema je pisao. Kulturu je shvatao “središnjim glasom”, onim koji integrira, pa su otuda duhovnost i historija postali temeljnom “građom” njegova oblikovanja kulturne povijesti svog naroda. Njegovo je putovanje prema naučnom diskursu započelo prilogom iz rane mladosti koji je objavljen u Novom Beharu

Zamolio sam gospođu Stellu da mi da jednu Enverovu fotografiju. Izvadila mi je iz ladice identičnu onoj na njezinu klaviru. Zahvalila mi se na riječima izgovorenim na Mirogoju. Zagrlio sam je. Opraštao sam se od Envera pogledom po staklenim vitrinama punim njegovih uvezanih, neobjavljenih rukopisa...

Bio sam u jutarnjoj smjeni i Knjižnici “Bogdan Ogrizović” kad me negdje oko 11 obavijestiše da se javim na telefon. Nazvao je tajnik Društva književnika Hrvatske Alojz Majetić. Veli mi da ima jednu tužnu obavijest i jednu molbu u vezi s njom. “Recite, Majetiću...”, rekoh. “Vidite, jutros je umro naš član Enver Čolaković. Netko se u ime Društva mora na Mirogoju oprostiti od njega. Zbog toga Vas zovem...”

Podržite nas na Facebooku!