I to je taj paradoks. Prave ustaše misle potpuno drukčije, ali ne priznaju Bošnjake kao naciju. Reducirane ustaše žele dijeliti Bosnu, a protuustaše prema muslimanima generalno, a onda i Bošnjacima imaju zapravo vrlo negativne stavove. Apsurd je dosegao kulminaciju kada je neku Sanju Modrić, novinarku Novog lista, prije par godina na HTV-u ismijao Slaven Letica, desničarski, uglavnom HDZ panegiričar, kada je tvrdila da je Bosna nemoguća država, i to zbog muslimana. Bošnjaci se kao narod i ne spominju. No, ima li se u vidu da je osnivač Novog lista, razočaran Jugoslaven i promotor mita o Crvenoj Hrvatskoj Frano Supilo, kao i Starčević, život okončao u ludnici? Nije li stoga stav Modrićke očekivan?

Smatramo da je krajnje vrijeme prihvatiti, a zatim i realizirati program koji smo mi, manjinski aktivisti životno zainteresirani za poboljšanje općeg stanja, nazvali “Obnova” i zacrtali da će biti proveden u 5 tačaka, s ciljem čuvanja vlastitog nacionalnog identiteta putem legitimnih kanala koje omogućavaju manjinska prava

Tretirajući rasplet kosovske i bh. krize kao šansu za konačno uređenje odnosa Hrvatske sa Srbijom, Stier, ustvari, ukazuje da cilj vanjske politike Hrvatske treba biti postizanje “balansa” s efektima ispravljanja granice Hrvatske. Bivšem šefu hrvatske diplomatije Stieru patrioti Bosne i Hercegovine trebaju se “zahvaliti” što je, prema naprijed navedenom, jasno iskazao teritorijalne pretenzije Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, što je ideološka osnova i politički smjer “tajnovite” saradnje Čovića s Dodikom i Vučićem

Milorad Dodik radi sve kako bi BiH postala nemoguća zemlja, a Dragan Čović mu u tome sekundira. Upravo je izbor Željka Komšića posljedica takve Čovićeve politike. Mislim da će Komšić dočekati mirovinu na mjestu člana Predsjedništva BiH ako Čović nastavi graditi savez s Dodikom. Ponovit ću, takav savez je prije svega na štetu Hrvata, pa, ako hoćete, i hrvatskih nacionalnih interesa. Graditi savez s čovjekom koji najavljuje ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom znači podržavati neku novu ideju “Velike Srbije”, ideju koja je nanijela zla i Hrvatima, i Bošnjacima, ali i Srbima.

Proglas predstavnika Bošnjaka u Hrvatskoj je simboličan, ali i značajan korak izlaska iz gotovo petogodišnje šutnje, oportunizma, sitnih političkih kalkulacija i konformizma svih bošnjačkih organizacija u Hrvatskoj

Pri sagledavanju karaktera usvojene Deklaracije o položaju Hrvata u BiH, treba imati u vidu činjenice o kontinuiranom miješanju Hrvatske u unutarnja pitanja BiH dok je njen predsjednik bio Franjo Tuđman, posebno u ratnom periodu (1992–1995), i kasnije sve do aktuelnog vremena kada je usvojena Deklaracija. Također, za ovu prigodu uzimamo paradigmatičan propagandistički primjer hrvatskog “doktora nauka” preko kojeg, na štetu istine, hrvatska politika pokušava obmanjivati javnost

Potrebno je konačno odlučiti jesu li Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivan narod ili nacionalna manjina, pa u skladu s tom premisom tražiti, logičkim slijedom, prava i, naravno, izvršavati obaveze. Ako su konstitutivni, onda im je matična država Bosna i Hercegovina, ne Hrvatska, pa svaka briga Hrvatske za njih predstavlja miješanje u unutrašnje stvari druge suverene države i nije u skladu s pozitivnim evropskim tekovinama

Ovakav podanički, rekli bismo hamalski odnos, ovakvo samoponižavajuće ponašanje Ishaka Hodžića samo pokazuje da je doista sazrelo vrijeme za korjenite promjene među Bošnjacima u Hrvatskoj. Ili će se promjene dogoditi, ili će Bošnjaci u Hrvatskoj nestati u nekom obliku samonegacije i asimilacije. Treće solucije nažalost nema. 

Vraćanje tražitelja azila preko granice bez razmatranja njihovih slučajeva protivno je Zakonu o azilu Evropske unije, Povelje EU o temeljnim pravima i UN-ovoj Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine, objavio je “Human Rights Watch”. Evropska komisija treba pozvati Hrvatsku, članicu EU, da zaustavi i istraži vraćanje tražitelja azila u BiH i tvrdnje o nasilju nad njima. Isto bi tijelo trebalo pokrenuti pravni proces protiv Hrvatske zbog kršenja evropskih zakona

Orkestrirana i sveprisutna propaganda najviše je doprinijela tome da Bošnjaci u Hrvatskoj gube svoj politički identitet i tonu u asimilaciju. Ljudi koji slove kao “akademici” i “intelektualci”, kada govore o BiH i Bošnjacima, ne propuštaju priliku Bošnjake nazvati Muslimanima. Vjerski i nacionalni identitet mora se razdvojiti. Prava koja muslimani u Hrvatskoj uživaju svakako su pohvalna i hvale vrijedna, ali priznanje nacionalnog identiteta posve je drugi segment ljudskih prava, jednako bitan kao i vjerski. Ustvari, na sceni je pokušaj nametanja slike da su Bošnjaci zadovoljni sa svojim manjinskim statusom i da isti nije potrebno popravljati niti unapređivati, što je, naravno, daleko od istine

Podržite nas na Facebooku!