fbpx

Nedavno je u izdanju Udruženja žrtava i svjedoka genocida publicirana, a u Kozarcu i promovirana knjiga sjećanja Šerifa Velića, logoraša iz “Omarske”, koja svjedoči o svim užasima ovog zloglasnog logora. Naslov knjige Sačuvano od zaborava na najbolji način izražava sve ono što je Velić zabilježio, od porodične hronike i historijata svog rodnog mjesta Kevljani pa do džehenema jednog od najzloglasnijih logora naše krvave historije

U maju i junu 1992. godine brigada kojom je komandirao Andrić protjerala je bošnjačko stanovništvo iz više od dvadeset sela u općini Vlasenica. U martu naredne godine pripadnici brigade kojom je Andrić komandirao spalili su selo Gobelje u istoj općini.

U izdanju Centra za napredne studije u Sarajevu nedavno je publicirana knjiga Ometena sudbina Tamima Ansaryja. Ukratko, riječ je o kratkom prikazu historije svijeta iz muslimanske perspektive. Međutim, u ovoj je knjizi ponuđena i kritika monoperspektivnih razumijevanja historijskih procesa, ideologizacija prošlosti i njeno mitomanijsko razumijevanje kao trajne sadašnjosti. Istovremeno, esejist i kolumnist Tamim Ansary napisao je jednu od najboljih knjiga na temu odnosa islamskog i zapadnog svijeta, ukazujući na mjesta njihova susreta kao čvorišne hronotope sveukupne svjetske civilizacije. Briljantan stil i umijeće pripovijedanja, kakvo je moguće sresti samo kod istinskih književnih bardova, učinili su ovu knjigu štivom koje se čita bez daha.

Ja, grješni siromah, Jusuf, sin Muhamedov, rodio sam se u kasabi Livnu, gdje sam odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije. Međutim, kada je merhum Džudža Džafer-aga sagradio svoju džamiju u Duvanjskoj nahiji, u kasabi Županj-Potoku, postavio je moga poštovanog brata merhuma Omer-efendiju za imama i hatiba svoje džamije uz plaću od dvadeset i pet akči, a mene, siromaha, odredio za mujezina uz plaću od dvanaest akči, na čemu neka je hvala Allahu

Upute koje sam dobio u Konji od hadži Husejna ef. Holata, kako se treba ponašati pred Rivzai Mutahherom, nisam mogao izvršiti, jer se nisam mogao savladavati. Suze same teku, a srce drugačije kuca. Kroz ograde sam gledao, a srcem ljubio zemlju oko Mubarek Revze i jezikom micao: Šefa-at Ja-Resulallah, Šefa-at, Šefa-at...

Kad se hadžije vraćaju s hadža svojim kućama, također djeca sa svojim muallimima dolaze na stanicu pred hadžiju, doprate ga kući, prouče dovu i tada ručaju u hadžije. Čim se djeca zasite, odmah idu kući. Iza toga sjedaju uzvanici za sofru, pa i sirotinja se tu lijepo zasiti. Iza toga se ostatak halve dijeli po komšijskim kućama.

Pošto su stvari i pokrivači, deke, sedžade i sve ostalo povađeni iz šugdufa, smjestili smo se svi pod šatore, prostrijevši svak sebi na pijesak sedžadu, a ostavivši deku kao pokrivač, zimski kaput ili što drugo smotavši pod glavu, mjesto jastuka.

Tu su preuzeli voz Grci. Kada smo krenuli i prešli grčku granicu, odmah smo se osjetili u tuđem svijetu. Kolike li promjene! Naš nam jezik ne pomaže, trebalo se je služiti tuđim stranim jezikom. Iako nijesmo znali grčki, ipak smo dobro prošli jer sam ja znao turski, a moj bratić nešto francuski, koje su jezike znali mnogi od onih s kojima smo u dodir dolazili. (...)

Kad izgladnimo, zajedno jedemo, a redovito pružimo i devedžiji da i on založi. Uvijek kad bi što založili, otac bi moj ispušio po jednu cigaru u medeni kus, ali bi mu se iza cigare vazda zadrijemalo, pa bi se naslonio pokrivši se čevrmom po glavi, a meni bi tada rekao:

Podržite nas na Facebooku!