Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

I ovo zemaljsko srce – Kjaba – sasvim očevidno usisava nečistu krv koja dolazi iz svih krajeva tijela i ispumpava čistu te je vraća u te najudaljenije krajeve. Hadžom očišćeni, hadžije se vraćaju poput čistog krvnog sadržaja u svoja mjesta kako bi svaki dio tijela ummeta bio što zdraviji. Kao i kod ljudske krvi, očišćenje nije dovoljno, krv treba sadržavati hranljivost, što bi u ovom slučaju vjerovatno predstavljali moral i bogobojaznost

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Hadžije iz BiH nijet za umru i hadž čine na mikatu Zul-hulejfa. Potom autobusima nastavljaju put od oko 500 kilometara do Mekke. Autoput je moderan, prolazi kroz nepregledna prostranstva oivičena planinama vulkanskog porijekla. Upravo je tom trasom Poslanik, a. s., s vjernim drugom Ebu-Bekrom prešao put Hidžre

Obavljanje hadža peta je islamska dužnost koja zahtijeva najjaču spremnost (duhovnu, zdravstvenu, materijalnu) i najveća odricanja. Hadž je i svjetski kongres muslimana na kojem oni predstavljaju svoje države, tradicije, kolorit, ali i svoju (ne)organiziranost

Mogao sam tu ikindiju klanjati u džamiji – tako sam prvobitno bio i planirao – ili barem sjesti negdje drugo. Mogao sam i ja zagalamiti, ili barem poprijeko pogledati braću koja su, svaki na svoj način, ležeći i glasno učeći, “ometala” klanjače. Mogao sam uraditi još štošta, ali bilo je suđeno da dođem baš tu i upoznam porodicu s ostrva Mindanao

Promakne u toj masi i poneki hadžija u sivkastom prsluku na kojem lijepo, da ne može ljepše, piše “Bosnia”. Gledam u safu nekoliko Bošnjaka. Visoki i koščati, ali žilavi. Šta ih je sve tralo i pritiskalo, dobro su i u pameti. Stoje i ponosno selame svog Poslanika

Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!

Muslimanka je kroz brojne naraštaje na hadž ispraćala djeda, oca, muža, sina. Ona je ostajala da brine o porodici, da nastavi i dalje marljivo raditi, da bude još primjerenija i bolja, jer je nakon povratka muža s hadža ona dobijala i jednu neoficijelnu, ali u narodu izuzetno cijenjenu titulu – postajala je hadžinica. Od trenutka kada je žena ovog podneblja aktivnije počela učestvovati u izvršavanju ibadeta hadža, mnogo se šta promijenilo

Vozač me ponovo pozvao da sjednem do njega i zamolio da mu čitam natpise na znakovima pored puta. U prvi mah sam pomislio da ima problema s vidom. Konačno mu predložih da čita sam. Odgovorio je stidljivo da ne zna čitati. Nisam ga više ništa pitao, ali nisam ni skidao oči s ceste. Kroz neki 15-ak minuta već smo ulazili u kompleks aerodroma. Dao sam mu hediju. Ljubazno se nasmijao, zahvalio i vratio u svoj autobus. Otišao je svojim, a mi svojim putem. Ako ništa, barem sam njemu bio od koristi

Podržite nas na Facebooku!