fbpx

Za porodice žrtava spremno je sve već dvadeset dvije godine, za njih je ovaj trenutak predstavljao samo ostvarenje davno zaželjenih želja. Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih. Za njih ništa drugo nije postojalo, ni zvanice, ni govori, ni televizije, samo nekoliko metara zemlje pored koje će nastaviti plakati do kraja svojih života

Posljednja masovna grobnica gdje su pronađene žrtve genocida jeste masovna grobnica otkrivena u decembru 2015. na smetljištu u Kozluku, na području Zvornika, iz koje je ekshumirano 55 posmrtnih ostataka - 15 kompletnih i 40 nekompletnih tijela.

Doktor Pilav me pitao ko mi je taj teško ranjeni momak. Rekao sam mu da mi je to brat. Uključio mu je infuziju i kazao mi da mu kvasim usne, ali da mu ne dam da pije vode. Doktor me odvojio ustranu i rekao mi da brat neće još dugo. Predlagao mi je da ga i ukopamo ako preseli na tom mjestu. Nisam mogao. Brat je bio živ još devet sati poslije ranjavanja iako je sve vrijeme bio svjestan da će umrijeti.

Sjećanje na rat bilo je previše jako. Nisam mogao da se ne vratim. Od 2007. godine radim u općinskoj administraciji, a nakon što završim obaveze na poslu, idem na selo u Bektiće, gdje se pomalo bavim pčelarstvom i običnim seoskim poslovima. Mislim da sam ostvario svoj san”

Oko 1.000 svjedoka govorilo je o genocidu u Srebrenici pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Mnogi su od njih žrtve i očevici koji su hrabro i detaljno govorili o preživljavanju, gubicima i patnjama, uključujući i muškarce koji su preživjeli masovne egzekucije te žene kojima su otimana djeca ili koje su silovane ili seksualno zlostavljane. Većina ih je svjedočila javno

Za zločine u Srebrenici do sada je osuđeno 45 zločinaca, a 19 ih je oslobođeno. U 64 završena postupka zločinci su dobili 734 godine zatvora, dok su tri zatvorske kazne doživotne. Sudovi su donijeli dvadeset presuda za genocid, od toga ih je šest doneseno na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, dok je ostalih četrnaest donio Sud BiH

Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine

Uljuljkan u udobnu haško-američku sofu, Hodžić koji nije iskusio logore, koji nije proživio muke povratka u Kozarac ili Prijedor, koji je genocid u Prijedoru doživio samo iz priča logoraša, koji o tome kako je živjeti u opsadi Sarajeva ne zna ništa, zapravo je samo izrekao ono što vole čuti i grantovima obilno nagraditi inozemni donatori. Pomirenje, zaborav, svi su krivi. Zločina je bilo na sve strane. Porediti Kazane i Prijedor suludo je, glupo, bezobrazno i nadasve opasno

Podržite nas na Facebooku!