fbpx

U Žepču je obilježena deveta godišnjica smrti Nedžada Ibrišimovića, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih književnika. “Sjećanje na književnika Nedžada Ibrišimovića” održano je 15. septembra u dvorištu kuće djetinjstva Nedžada Ibrišimovića u Gornjoj Mahali u Žepču, mjestu u kojem je on proveo svoju mladost i dio radnog vijeka. Na književnoj večeri govorili su doc. dr. Dženan Kos, Filip Mursel Begović, generalni projekt-menadžer BZK “Preporod” u Bosni i Hercegovini, Rašid Zorlak, general Armije Republike Bosne i Hercegovine u penziji i Nusmir Muharemović, glumac Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Vrlo je opasno u Bosni i Hercegovini razbacivati se pojmom “paraobavještajno”, odnosno u svrhu dnevnopolitičkih ucjena i ličnih sujeta krivo locirati paraobavještajne centre i paraobavještajne silnice u Bosni i Hercegovini. Uostalom, onaj koji bi iznosio ovakve tvrdnje morao bi dati jasne dokaze kojoj paravojnoj i paradržavnoj organizaciji ono paraobavještajno služi, jer, kako rekosmo, jedno ne ide bez drugog i trećeg

Oni kerovi Stipe Miočića obučeni u hrvatske zastave vala su svjesniji od nekih Bošnjaka. Našim je medijima pođahkad udarna vijest neki status Nine Badrić o krompirima, a masovno naricanje kreće smrću Rajka Dujmića, koji jeste muzička legenda nesumnjivog značaja, ali otkud suza u oku nad krompirima Nine Badrić?! O kakvim mi to vrijednostima govorimo, oko kojih se jedino možemo okupljati ako smo razvili kulturološki kolonijalni mentalitet hrvatskih krompiraša.

“Glavni igrači” povukli su se na svoje katedre i institute, iza busija i meštarskih stolaca za žiriranje, u duboku ilegalu “naučno-istraživačkih” projekata, te na posvećene stupce honoriranih priloga, tribinske turneje i druge javne nastupe (uz dnevnice i putne troškove). Ali tu nema ničeg spornog. Naša literatura jedan je neozbiljan hobi – niko ni u najgrotesknijem apsurdu ne pomišlja da se može živjeti od pisanja; autorski honorari su, kad ih ima, minorni, a najčešće na njihov pomen sijevne zlatni zub tugaljivog čekanja na potpis odgovornog lica. Zašto bi književni kritičari bili drukčija sorta

Ono što je zajedničko i Srbima i Hrvatima, te se čini njihovim zajedničkim nepopravljivim doprinosom satanizaciji Bošnjaka muslimana, jeste mitska teza da su svako od njih, za sebe, u različitim historijskim periodima, uključivši i ovaj posljednji, jedina brana od muslimanske prijetnje iz Bosne i Hercegovine. Optužbe za islamizaciju i pokušaj stvaranja “muslimanske državice usred Evrope” nisu benigne, bez obzira na svu stupidnost hrvatsko-srpskih mitskih konstrukcija. Naime, od 1993. godine naovamo uporedno traju unutarnje sabotaže i subverzivni napadi od samih Bošnjaka – instrumentaliziranih ne bi li iz same bošnjačke utrobe legalizirali srpsko-hrvatske mitove. I to mimo srpske regrutacije raznih Bazdulja, koji Bošnjacima dođu kao neka vrsta Đurađi, potrošnih medijskih vazala srpske politike

Međutim, ove misli nam otkrivaju stanje krize, ne ekonomske već one vrijednosne, društvene. Ako bismo tome dodali one bundžije koji svoje licemjerje vješto kamufliraju u oblandu vjerskih invektiva, tada govorimo o dubokoj moralnoj krizi. Za sada, ipak, bez obzira na to što se javnost nakratko povede za ovakvim ublehaštvom, na koncu ipak prepozna istinsku sliku ispred koje trepćete okicama i dobijete novi Mercedes.

Biti Bošnjak je aksiom, završen proces. Biti Bošnjak nije odrednica vjerske skupine. Hrvata i Srba ima i protestanata, i Jehovinih svjedoka, i budista, i hinduista svake fele, ali su i dalje Srbi i Hrvati. Ipak, katolici i pravoslavci čine više od 90 posto ta dva naroda i niko ne dovodi u pitanje to što vjersko obredoslovlje i kršćanski civilizacijski obrasci kreiraju dobar dio njihove kulture i identiteta općenito. Upravo zato niko ne bi smio biti zbunjen podvalom da su Bošnjaci nadiđeni jer su “etiketirani kao vjerska skupina”. Neko bi volio da je tako, jer vjerska skupina nije nacija i ne može biti politički faktor.

Podržite nas na Facebooku!