Izetbegovića napadaju kao čovjeka koji je bio na čelu države kada je ona stekla nezavisnost s namjerom da se preko njega osporava i osakati sama država, kao čovjeka koji je upravljao procesima kada su Bošnjaci vratili svoje ime i kada su započeli s finalnim zaokruživanjem vlastitog identiteta, i to s razlogom da se ospori sam identitet Bošnjaka u širokom rasponu od jezika i književnosti pa do samobitnosti i postojanja kao autentični evropski narod. Napadaju ga kao čovjeka koji je bio na čelu odbrane od agresije i na čelu Armije RBiH s namjerom da se ospori pravedna borba bošnjačkog naroda, i na kraju kao čovjeka koji je bio na čelu SDA ne bi li se osporila ta stranka u današnje vrijeme. Ako nije moguće ostvariti ove ciljeve, tada se pristupa također jednoj vrlo perfidnoj strategiji – izjednačavanju dviju vrlo agresivnih nacionalnih politika s onom bošnjačkom.

Kontradikcija je reći da uvažavate Handkeovo književno djelo dok spornim smatrate njegovu podršku agresorskom režimu, te slabašno negodujete zbog dodjele Nobela ne navodeći ni ko je agresor ni ko je žrtva. Niko ko je polazio osnovnu školu više nikada ne bi smio imati dvojbe da je Handke u svojoj književnosti negirao genocid nad Bošnjacima. I ne samo to, negirao je i Bošnjake.

Ne umanjujemo ljepotu Emine i Hasanaginog sevdaha, jer one jesu pozitivni izraz prožimanja kultura naroda BiH, ne sprdamo se s legitimnim romantičnim rodoljubljem mostarskog pjesnika, tek zaključujemo, još jednom, po stoti put u stotinu godina, da se multikultura ne gradi na laži i da joj kolijevka ne može biti ničiji “rasadnik srpstva”, pa ni onaj Šantićev.

Posljednjih 16 godina javnim prostorom prolijevali su čitavo more noćnih morâ, proračunato se naivnoj javnosti predstavljajući kao idealisti i sanjari, da bi ju ustvari trovali nevjerovatnom količinom toksičnog pesimizma. Za sve su krivi kleroetnonacionalisti, uporno su trubili, ističući pritom zlokobnu ulogu SDA i porodice Izetbegović. “Odlaze nam mladi, a na njima svijet ostaje. Tito, najveći sine, vrati se”, i dalje viču u medijske megafone. Svaki mogući tračak optimizma, dostojanstva, nade i ponosa pokušavali su, ako ne uništiti, onda svesti na sliku i priliku mutavog i nijemog Bošnjaka naspram uglađenog i obrazovanog građanina Bosanca, dakle njih samih.

“Sve su države u Evropi ili monarhije ili republike, bez obzira šta stajalo u njihovom imenu. Dakle, pravi se problem ni iz čega jer je nekima potreban problem sa SDA. Očigledno su se na talasu islamofobije podigle separatističke snage u BiH koje žele da ušutkaju bosanske patriote, da ih natjeraju na autocenzuru, ili da ni iz čega naprave problem i razlog za svađe, krize, razlaze”

Dakle, ne treba smetnuti s uma činjenicu da Zukorlić i njegova stranka čine dio vladajuće većine u Srbiji predvođenu Srpskom naprednom strankom Aleksandra Vučića. Kada bismo htjeli biti zlonamjerni, ustvrdili bismo da zapravo Aleksandar Vučić ima svog kandidata za reisul-ulemu, a njegovim bi izborom Bošnjaci dobili reisa kome je lično nadređeni srpski predsjednik Vučić. I ne bismo bili daleko od istine.

“Kada govorimo o 'Halal sajmu' u Bosni, mi želimo da njime inspiriramo jednu organiziranu proizvodnju koja će snabdijevati čitavu Evropu. Govorimo o Balkanu i Bosni kao centru. Kada bismo mi rekli da ćemo snabdijevati samo pileće donere, znate li vi koje je to tržište, znate li vi koje su to količine mesa? Tolike da nama u Bosni ne treba ništa više. Nije riječ samo o mesu, riječ je o svim drugim proizvodima koji bi mogli sadržavati svinjetinu, poput čokolade, bombona, jogurta, mlijeka itd. Sve bi se to moglo proizvoditi ovdje, pa da postanemo jedan veliki ekonomski centar”

Heteroseksualna većina na šetnju ne gleda blagonaklono, ali isto tako smatra da ih se ne tiče “ako je to unutar četiri zida” i “ako je privatna stvar”. Uzalud, jer lutijski običaji žele na ulicu, ne žele privatnost, žele prava, žele porodicu i žele djecu. Upravo je tu i crvena linija čiji se prijelaz ne bi smio dopustiti. A treba znati da je to sljedeći krug u širenju LGBT prava.

Iako ovo nije novum i bezbroj je sličnih primjera kroz historiju BiH, u današnje vrijeme samo mjesečari (iz hira, opsjenarstva ili prevelike upućenosti u svoj grandiozni ego) pokušavaju uvjeriti Hrvate i Srbe da su ustvari Bošnjaci. Hrvati i Srbi, koji su svoja nacionalna imenovanja i identitetarna zaokruživanja izvršili još u 19. stoljeću, ovakva tumačenja vlastitog identiteta dočekuju s krajnjim podsmijehom. U inačici historijske činjenice da su nekad svi bili Bošnjaci pojavila se kod opsjenara dodatna potreba da Hrvate i Srbe upućuju u integralno bosanstvo, u smislu postojanja bosanske nacije s tri pripadajuća naroda.

U nedostatku smislenog rješenja te osjećaja samonemoći razvila se svojevrsna fama da je zapostavljena dijaspora ključ rješenja bošnjačkih problema, da je nekovrsni “El Dorado” koji će deux ex machina riješiti svakovrsnu krizu koju svjedočimo. No, Bošnjaci u dijaspori jedan su vrlo bitan kadrovski potencijal jer posjeduju dragocjena znanja kojih nema u BiH, oni su time bitni kao poticaj ili inicijalni zamašnjak za narednu stepenicu u kulturno‑društvenoj evoluciji bošnjačkog naroda, oni su bitni i kao moguća lobistička snaga u slučaju kriza. Ali nisu El Dorado. Jer, Bosna se brani i Bosna se čuva u Bosni, a ne u dijaspori

Podržite nas na Facebooku!