Međuprostor u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi ipak nije tako bezizlazan kako se čini. Bosne će biti i ima sve dok u nju vjeruje njen većinski narod – Bošnjaci. Zato je nekima stalo da ovaj narod obespamete, da ga ostave na razini infantilnog i nedoraslog konstrukta koji neprestano teži da ga neko posvoji

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

Ipak, čitava ova fama oko savjetnika i eksperata svake fele dolazi do izražaja i priopćenjem potpredsjednika RS-a Ramiza Salkića da je osnovao Savjet od 44 člana koji će ga savjetovati u narednom periodu. Iako će to činiti bez naknade i o vlastitom trošku, smatrajući da je riječ ne o podršci SDA i Ramizu Salkiću nego Bošnjacima povratnicima i njihovim političkim predstavnicima, digla se kuka i motika prepuna podcjenjivačkih tonova i ismijavanja.

Na koncu, i političko-društvene okolnosti unekoliko podsjećaju na 1992. godinu. Među Bošnjacima najmanje je deset političkih struja, blokade su konstituiranja vlasti, otvoreno se poziva na secesiju i raspad države, mladi lideri uzgajaju radikalizam iz kojeg će se izvoditi muslimanska prijetnja, susjedi se naoružavaju, prijeti se formiranjem parapolicijskih formacija... Stoga, Bošnjaci, ruku pod ruku i oprez za zube.

U optužnici da je Spahić dio uhodane agenture možda najviše boli potpis sabornika Mirze Šabića, uspješnog zagrebačkog poduzetnika i sina rahmetli Salima Šabića. Mirzin babo bio je jedan od ključnih ljudi za izgradnju Zagrebačke džamije, bio je časni čovjek kojeg do današnjeg dana neutemeljeno prokazuju kao saradnika UDBA-e i KOS-a.

Izetbegovića napadaju kao čovjeka koji je bio na čelu države kada je ona stekla nezavisnost s namjerom da se preko njega osporava i osakati sama država, kao čovjeka koji je upravljao procesima kada su Bošnjaci vratili svoje ime i kada su započeli s finalnim zaokruživanjem vlastitog identiteta, i to s razlogom da se ospori sam identitet Bošnjaka u širokom rasponu od jezika i književnosti pa do samobitnosti i postojanja kao autentični evropski narod. Napadaju ga kao čovjeka koji je bio na čelu odbrane od agresije i na čelu Armije RBiH s namjerom da se ospori pravedna borba bošnjačkog naroda, i na kraju kao čovjeka koji je bio na čelu SDA ne bi li se osporila ta stranka u današnje vrijeme. Ako nije moguće ostvariti ove ciljeve, tada se pristupa također jednoj vrlo perfidnoj strategiji – izjednačavanju dviju vrlo agresivnih nacionalnih politika s onom bošnjačkom.

Kontradikcija je reći da uvažavate Handkeovo književno djelo dok spornim smatrate njegovu podršku agresorskom režimu, te slabašno negodujete zbog dodjele Nobela ne navodeći ni ko je agresor ni ko je žrtva. Niko ko je polazio osnovnu školu više nikada ne bi smio imati dvojbe da je Handke u svojoj književnosti negirao genocid nad Bošnjacima. I ne samo to, negirao je i Bošnjake.

Ne umanjujemo ljepotu Emine i Hasanaginog sevdaha, jer one jesu pozitivni izraz prožimanja kultura naroda BiH, ne sprdamo se s legitimnim romantičnim rodoljubljem mostarskog pjesnika, tek zaključujemo, još jednom, po stoti put u stotinu godina, da se multikultura ne gradi na laži i da joj kolijevka ne može biti ničiji “rasadnik srpstva”, pa ni onaj Šantićev.

Posljednjih 16 godina javnim prostorom prolijevali su čitavo more noćnih morâ, proračunato se naivnoj javnosti predstavljajući kao idealisti i sanjari, da bi ju ustvari trovali nevjerovatnom količinom toksičnog pesimizma. Za sve su krivi kleroetnonacionalisti, uporno su trubili, ističući pritom zlokobnu ulogu SDA i porodice Izetbegović. “Odlaze nam mladi, a na njima svijet ostaje. Tito, najveći sine, vrati se”, i dalje viču u medijske megafone. Svaki mogući tračak optimizma, dostojanstva, nade i ponosa pokušavali su, ako ne uništiti, onda svesti na sliku i priliku mutavog i nijemog Bošnjaka naspram uglađenog i obrazovanog građanina Bosanca, dakle njih samih.

“Sve su države u Evropi ili monarhije ili republike, bez obzira šta stajalo u njihovom imenu. Dakle, pravi se problem ni iz čega jer je nekima potreban problem sa SDA. Očigledno su se na talasu islamofobije podigle separatističke snage u BiH koje žele da ušutkaju bosanske patriote, da ih natjeraju na autocenzuru, ili da ni iz čega naprave problem i razlog za svađe, krize, razlaze”

Podržite nas na Facebooku!