Isović tvrdi da su “četnici, ustaše, vehabije, politička desnica” ne samo “složni u zajedničkoj mržnji protiv LGBT populacije” već da se radi o “fašistima raznih nacionalnosti”, koji su pride i “skromno svjetovno obrazovani”. Ovakvo klevetničko izjednačavanja dvije genocidne i zločinačke ideologije, ustaške i četničke, s jednim vjerskim pravcem i sa sasvim legitimnim političkim opredjeljenjem nije samo pokušaj nivelacije radi amortizacije fašizma kod Srba i Hrvata već i demonizacije svih političkih i ideoloških neistomišljenika unutar bošnjačkog korpusa.

Interesantno je da Mustafić, koji bi da koristi kulturu (i fondove za kulturu) da bi zaustavio “retradicionalizaciju i etnizaciju” društva, tj. sprovodio čisto političke i ideološke agende, kuka i nariče kako kultura postaje “puko sredstvo i instrument političkih i ideoloških agendi”. U suštini, Mustafiću se čini da se može desiti da kulturkampf bude izgubljen jer dolazi do “potvrđivanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog” identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka, a budući da je sasvim sarajevocentričan, Mustafić ne zna, ne želi da zna ili se pravi da ne zna da je srpski i hrvatski nacionalni, vjerski i kulturni identitet davno zaokružen i potvrđen, pa ustvari harangira isključivo protiv potvrđivanja partikularnog “čistog” bošnjačkog identiteta, pogotovo na polju kulture

Mora se priznati da je Isovićev tekst, naravno, sasvim nenamjerno, ponešto i humorističan jer u njemu pokušava da se bavi kronizmom, korupcijom i legitimitetom izbora. Svakome ko se iole sjeća života u propaloj Jugoslaviji komično je posmatrati kako štovatelj polustoljetnog nedemokratskog jednopartijskoj sistema dovodi u pitanje regularnost izbora u današnjem vremenu. Izbora danas barem ima, a o tome jesu li legitimni, srećom, odlučuju relevantne institucije, a ne Isović i njegovi istomišljenici.

U istoj kolumnu vrli se pisac pita gdje su turske investicije u Bosni i Hercegovini, jer, eto, brojke pokazuju da ih nema. I on se, kao i drugi koji tvrde da turskih investicija nema, pravi slijep na oba oka. I ne vidi šta je sve napravljeno turskim investicijama u BiH, investicijama vrijednim milione konvertibilnih maraka.

Isto je i s Isovićevim tvrdnjama da su ateisti poput njega osobe širokih shvatanja kojima, eto, ne smeta mahrama na glavama političarki i javnih radnica, mada vrlo dobro znamo kakav je bio status mahrame tokom SFRJ te da je ona i danas pod konstantnim napadima ateističko-ljevičarskog bloka u politici i medijima (sjetimo se samo javnog linča Arzije Mahmutović).

Baš kako u prirodi intenzivan smrad upozorava čovjeka da se u blizini nalazi nešto što nije samo neugodno oku, uhu i nosu nego i potencijalno opasno za zdravlje, tako i Isovićevi tekstovi signaliziraju da mračne totalitarne ideje još nisu sasvim krepale, da i dalje bazde i truju određen broj nesretnih umova.

Iako krajnje stupidni, tekstovi poput Isovićevog izuzetno su informativni jer konačno možemo imati uvid u to kako razmišlja um koji profesionalno zagađuje javni prostor neduhovitim i primitivnim pokušajima serija putem kojih propagira svoje komplekse, predrasude i stereotipe.

Ironično, ali zastupnik evolucionizma Isović nije mentalno i spoznajno evoluirao dalje od mračne prahistorije rigidnog boljševizma.

Ipak, i to blijedi pred tvrdnjom Amele Kuskunović da je “njihova zadaća da utjeruju strah tim nazovimedijima”! Čija zadaća? Zadaća Naše stranke? Nekih revolucionarnih odreda? Kuskunovićkinih istomišljenika? Neke orwelijanske “policije misli”?

Kombinacija rigidnog komunizma, velikosrpskih mitoloških predrasuda, dubokih kompleksa niže vrijednosti i samomržnje kao rezultat ima toksični koktel srbokomunizma, pa istovremeno nailazimo na vulgarizaciju, demonizaciju i karikaturalizaciju bošnjačke historije a bošnjački velikani, ali i Bošnjaci uopće, istovremeno bivaju označeni i kao mučke izdajice ali i kao komični besmisleni marginalci

Podržite nas na Facebooku!