Zašto napad na Bošnjačko nacionalno vijeće u Hrvatskoj? Po obrascu po kojem su tokom i neposredno iza rata napadani Stranka demokratske akcije Hrvatske i njezini čelnici, do mjere čudovišnih optužbi za terorizam jer je jedina otvoreno, bez kalkulacija i javno prozivala hrvaćansku politiku za uplitanje u Bosnu i zločine njezinih martoloza, i to ne samo nad Bošnjacima, konačno i agresiju koju je potvrdila bivša čelnica Hrvatske narodne stranke, a o njoj zorno svjedočili stenogrami strateških ćaskanja Franje Tuđmana s Gojkom Šuškom

Izvjesni Rasmus Paludan, vođa ultradesne šovinističke stranke Čvrsti put, pali Mushaf ispred policijskog kordona koji razdvaja demonstrante i klanjače džume ispred danskog Parlamenta. Zašto su muslimani u Danskoj odlučili bijesom i džumom na nemjestu ekshibicijom izraziti otpor protumuslimanskom nasilju i terorizmu

Suština, srpsko-hrvatska i srpsko-hrvaćanska saradnja u cilju prikazivanja Bosne kao “propale” ili “nemoguće” države cijelim arsenalom oružja, od optužbi za terorizam, do opstrukcija donošenja vitalnih odluka za budućnost zemlje, ucjena, preglasavanja, uvjetovanja, ne može biti dovedena u pitanje. Režimski mediji u Hrvatskoj pokušavaju argumentirati kako se radi o konstrukciji bošnjačkog dijela obavještajne strukture s ciljem odvraćanja pažnje s ustavnih i zakonskih promjena za “osiguranje ravnopravnosti Hrvata” s još jednog “naučnog” skupa čudnovatih kljunaša u Neumu koje je ovaj put pohodio hrvaćanski premijer. Sugerira se kako se aferom opravdava izbor Željka Komšića

Na sudu se ne bi vodila historijska, već rasprava o meritumu pravne stvari – laži i kleveti. Drugo, niti jedna objektivna historijska analiza nije dokazala da je Alija Izetbegović organizirao sistem bilo kakve, a kamoli masovne represije koja je završavala smrću čak i malog broja ljudi, pa je njegovo dovođenje u isti kontekst sa Staljinom, u najmanju ruku, neukusno, ako već nije provokacija. Izrečene neistine nemaju veze s činjenicama, dakle, lažne su i nanose štetu ugledu i časti Alije Izetbegovića i njegove porodice, a nisu dio rasprave o interpretaciji historijskih događaja

Prošlosedmični povik predsjednika Evropskog parlamenta, izvjesnog Tajanija, pripadnika evropske narodnjačke desnice, o italijanskoj Istri i Dalmaciji uzburkao je posebno opozicijsku politiku u Hrvatskoj. Zaredale su se optužbe za historijski revizionizam, italijanski iredentizam, tražile ostavke, postavljala se zastupnička pitanja u hrvaćanskom i Evropskom parlamentu, prozivala HDZ-om vođena vlada da je nedopustivo mlako reagirala na teritorijalna prisezanja svog ideološkog i evrostranačkog kolege. Digla se sva huka i vriska. Istovremeno, stranački poslušnici iz BiH sastanče s Dodikovim separatistima i dogovaraju zajedničke akcije

I to je taj paradoks. Prave ustaše misle potpuno drukčije, ali ne priznaju Bošnjake kao naciju. Reducirane ustaše žele dijeliti Bosnu, a protuustaše prema muslimanima generalno, a onda i Bošnjacima imaju zapravo vrlo negativne stavove. Apsurd je dosegao kulminaciju kada je neku Sanju Modrić, novinarku Novog lista, prije par godina na HTV-u ismijao Slaven Letica, desničarski, uglavnom HDZ panegiričar, kada je tvrdila da je Bosna nemoguća država, i to zbog muslimana. Bošnjaci se kao narod i ne spominju. No, ima li se u vidu da je osnivač Novog lista, razočaran Jugoslaven i promotor mita o Crvenoj Hrvatskoj Frano Supilo, kao i Starčević, život okončao u ludnici? Nije li stoga stav Modrićke očekivan?

Italija jeste u recesiji, i to nije sporno. Ali, znatno je važnije da je ta vijest malo važna u svjetlu činjenice da su i Italija i veći dio ostatka EU u ozbiljnoj krizi koja nije samo tehničke naravi i koja se može riješiti s nekoliko finansijskih i monetarnih instrumenata, već samo promjenom paradigme koju je, makar i populistička, vlast u Italiji počela najavljivati. Produžena kriza u Italiji znači i produženu krizu u EU te značajan utjecaj na male privrede poput BiH, čiji je glavni izvoz u EU (a mogao bi i trebao i drugdje, što se nekada i radilo)

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Proglas predstavnika Bošnjaka u Hrvatskoj je simboličan, ali i značajan korak izlaska iz gotovo petogodišnje šutnje, oportunizma, sitnih političkih kalkulacija i konformizma svih bošnjačkih organizacija u Hrvatskoj

Podržite nas na Facebooku!