“Imali smo sve što je trebalo jednom naselju: ambulantu, veterinarsku stanicu i školu u koju je nekada išlo oko 1.400 učenika. Arapuša je imala svoju poštu i poštanski broj 77246, koji još postoji, ali pošte više nema. Prije rata je ovdje živjelo oko 480 stanovnika. U njenu školu išla su djeca iz svih okolnih sela. Svi Dubovici, pola Rujiške, Buševići, Novakovići, Osredak, Donji i Gornji Petrovići, Mali Badić, Zalin i muslimanska Jasenica. Danas neka od tih sela pripadaju Republici Srpskoj. Prvog maja 1992. godine 480 stanovnika, Bošnjaka, iselilo je pod pratnjom Srba i otišlo u Sanski Most, a odatle su kasnije, nakon istog scenarija, došli u Bihać”

Migranti će nastaviti svoju misiju potrage za boljim životom, u kojoj će im Unsko-sanski kanton vjerovatno ostati zadnja stanica u Bosni i Hercegovini kroz koju trebaju proći da bi ušli u Evropsku uniju. Hoće li lokalna politika nastaviti koristiti muku migranata kako bi ubrala poneki jeftini politički bod baveći se problemom kojem nije dorasla, a zapostavljajući migracije domaćeg stanovništva i visok stepen nezaposlenosti? Na ovo pitanje odgovor ćemo dobiti na proljeće

“Mjesta naših pobjeda su lokacije za hodočašća. Jedna od takvih jeste i Hasin Vrh i Alibegovića Kosa, a u širem smislu cijeli prostor Grmuško-srbljanskog platoa, na kojem je u odbrani od 1992. do 1995. godine poginulo više od 370 boraca iz svih brigada 5. korpusa Armije RBiH”, poručio je Muhamed Hamdo Delalić

Nanićeva pobjeda znači i povratak SDA u viteški grad Bužim, a pobjeda je za SDA time slađa jer je osigurana u borbi “samih protiv svih”. Ona ukazuje i na to da je u Unsko‑sanskom kantonu došlo do zamora glasača, koji nakon bezbrojnih podjela, nakon ispraznih obećanja i novih razočarenja novonastalim strankama i nezavisnim kandidatima (najčešće višestrukim preletačima) vraćaju povjerenje SDA.

Tajna je u dobrom okusu koji postižemo tako što koristimo pažljivo izabrane sirovine, ne upotrebljavamo palmino ulje i naš namaz ne sadrži visok postotak šećera, koliko sadrže proizvodi drugih proizvođača. Naša 'Maza' ima bolju kvalitetu od drugih eurokrema i vjerovatno su to potrošači prepoznali”, objašnjavaju iz kompanije “AC Food” Velika Kladuša

Čuvanje obilježja znak je civiliziranosti svakog društva i pokazatelj spremnosti na suživot. Zato se u Krajini nadaju da će ovim činom kod svojih komšija Srba pokrenuti svijest i probuditi iskru ljudskosti koja će ih okrenuti ka tome da ubuduće biraju opciju mira

U vrijeme njegovog odrastanja na području zaseoka Lučka i naselja Pećigrad nije bilo muzičke škole, te je Munib prve muzičke korake morao sam naučiti. Iako nije muzički obrazovan, talentu koji ima pozavidjeli bi i neki veliki umjetnici. Kaže da je za sviranje na šargiji i pjevanje uz nju najbitnije imati veliku ljubav i osjećaj za muziku. Sa žaljenjem konstatira da je interesiranje za ovaj instrument vrlo slabo, te da se zbog toga plaši da šargija nestane iz upotrebe

Oni ispred sebe imaju vrlo opasan i ogroman teren. Riječ je o vrlo visokoj planini Plješevici, nema naseljenih mjesta. Tu je puno zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Ima i divljih životinja. Migranti su veoma ugroženi na tom putu i mi smo pokušavali da im skrenemo pažnju na to. No, oni imaju cilj da pod svaku cijenu pređu granicu i dokopaju se Evropske unije. Zato ne biraju ni vrijeme ni sredstva kako bi to ostvarili, kaže Ermin Lipić, načelnik bihaćke Gorske službe spašavanja

U životu sam napravio pet stotina mlinova za žito, točkove za vodene mlinove, potočare. U vrijeme mog oca ni struje nije bilo. Bušilo se ručno, probijalo čekićem i duršlagom rupe pravile, nitovalo se, al' se služilo i živjelo se. Nije postojalo nešto što se nije moglo odraditi. Da se sada mehanizujem i modernizujem, nemam otkud, a niti imam potrebe za tim. Iz ovog zanata iškolovao sam tri sina, Almira, ekonomistu zaposlenog u banci, Adnana, koji je na doktorskim studijama u Beču iz geodezije, i Ajdina, koji je prije nekoliko godina doktorirao matematiku na Bečkom univerzitetu, a trenutno radi na Evropskom univerzitetu u Bukureštu. Ovaj posao izumire i njime se više niko ne bavi”

U ovom naselju prije rata živjelo je približno 4.000 stanovnika, a sada jedva da ima 1.000 duša. Prema podacima iz Popisa od 2013. godine, u Orašcu je registrirano 1.600 stanovnika, od čega gotovo polovina trenutno živi negdje drugdje, jedni u Bihaću, a drugi u zemljama Evropske unije

Podržite nas na Facebooku!