“ U selu se uveliko priča o tome. Tu je prije bio rudnik. Moja je mati rodom iz Borovice i njena je baba tu radila u rudniku, to je sve što znam. Ali ni nama niko ništa ne govori. Muž i ja smo se vratili iz Njemačke, mislili smo da će ovaj kraj možda malo i oživjeti, ali, bogami, ništa. Bavimo se uglavnom stočarstvom, pomalo poljoprivredom, ali sve je to slabo. A ovdje je priroda, čist zrak, divan ambijent. Kad bi otvorili ovdje rudnik i kad bi bilo posla, ja šta bi se ljudi vratilo”

U ovom slučaju najveći je problem što je Federalna agencija za državnu službu, nakon što joj je poslan zahtjev iz kabineta premijera da raspiše dva konkursa, za ovo čekala petnaest dana. Tako da se ispostavilo da smo mi to uradili poslije zaključka Skupštine, što nije tačno. Tu onda počinju prozivanja i problemi”

“Uvijek kad mi ko da ili bajramluk ili šta sebi onako da kupim, ja to stavim u kasu, neću da trošim. Ne volim pare da trošim u budalaštine. Ne volim ni igračke plaho, nisam više mali. Zato sam kupio sebi ovce i kauč u svojoj sobi. Hoću da držim janjad i da budem prvo najveći farmer u Pobuđu, a onda i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ali oko njih ima podosta posla”

“Naše se društvo raspada upravo zbog nedostatka discipline i reda, posebno u gradovima. Iako je to veoma discipliniran način života, mnogo ljudi koje sam sreo, a koji su prešli na islam, rekli su mi jednu te istu stvar – islam im je pomogao da urede svoj život. I to je zaista tako. Na kraju, ono što ne možete eksplicitno čuti da se navodi kao nečiji razlog prelaska na islam, a što je bez ikakve sumnje uvijek tu prisutno, jeste da vam islam dozvoljava i daje priliku da uredite svoj život bez da nekome ispovijedate svoje grijehe i bez da na taj način tražite spas”

Knjiga je zbirka usmenih lirskih i nekoliko lirskonarativnih pjesama koje je tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća Smajl O. Bradarić sakupljao na području Žepča, Maglaja, srednje i sjeverne Bosne. Nakon više od desetljeća prikupljanja, pošto je skupio više od hiljadu pjesama, rukopis je spakovao i 1955. godine poslao Zemaljskom muzeju BiH. Od prvih zapisa, na kojima je stajalo samo ime zapisivača ovih pjesama, do početka rada na ovoj zbirci prošlo je skoro 70 godina

Znali smo za neke čestite i velike alime, sve ove, uslovno rečeno, poznate, ali o Abdulahu ef. nije se puno pričalo. Nakon što sam pročitao knjigu, uvidio sam da je riječ o biseru o kojem niko od nas nije ništa znao, a Ferid ef. Dautović nam ga je nakon toliko godina otkrio. Ova je knjiga, zapravo, priča o tome kako Allah, dž. š., uzvisuje onoga koga on hoće, pa makar i toliko godina nakon njegovog preseljenja”, izjavio je prof. dr. Mustafa Hasani

U presudi Općinskog suda u Sarajevu iz 2017. godine piše da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je Fikret Muslimović došao do saznanja da je Fahrudin Radončić bio saradnik kontraobavještajne službe bivše JNA, što je i naveo u tekstovima svoje knjige, pa da se u tom dijelu Muslimovićevo pisanje, po ocjeni Suda, ne može smatrati klevetom

U sarajevskoj Vijećnici održava se od 28. septembra do 18. oktobra izložba Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika (SULU). U Novom Pazaru izložba SULU-a postala je tradicionalna i održava se punih trinaest godina, dok u Sarajevu gostuje već drugu godinu. Dvadeset sedam autora izlaže po jedan autorski rad u različitim likovnim tehnikama, a urbano socijalna tematika koju predstavljaju vezana je za prostor Sandžaka. Ervin Ćatović, predsjednik SULU-a, za Stav govori o ovoj izložbi, o svom životu i karijeri, vlastitom umjetničkom izričaju i brojnim drugim pitanjima

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

“U kantonu u čijem Ustavu stoji ‘bošnjački jezik’, u kojem se u većini škola bosanski jezik ne može odabrati kao maternji, a unutar opće klime kontinuiranog negiranja bosanskog jezika i kompletnog bošnjačkog identiteta, mišljenja sam da Odsjek za bosanski jezik mora opstati po svaku cijenu i bez obzira na broj upisanih studenata. Mi više ne možemo očekivati grupe od dvadeset i više kandidata, kao što je to bilo nekada, ali moramo prihvatiti svakog studenta i maksimalno mu se posvetiti”

Podržite nas na Facebooku!