fbpx

Pred nama su sada dva izazova. Prvi je da pripremamo kvalitetne, korisne, poučne i zanimljive sadržaje koji će opravdati povjerenje svih ljudi koji su se interesirali kada ćemo pokrenuti televiziju. Drugi je da osiguramo dostupnost BIR televizije u mreži kablovskih, internet i OTT platformi svim gledaocima koji žele pratiti naš TV kanal”, poručuje Amir Sakić, direktor Media centra IZ u BiH

Sejo Pitić sarajevski je muzičar i pjevač koji je na estradi već skoro šezdeset godina. Vjerovatno ne postoji niko u Bosni i Hercegovini ko je imalo zagazio muzičkim vodama a da barem jednom nije čuo njegov hit Plava žena, topla zima, koji ove godine navršava 40 godina od prve izvedbe. Pitić je trenutno u izolaciji zbog virusa COVID-19, međutim, vrlo je rado podržao izazov i natjecanje “#Mojsevdah”, koji je pokrenula Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” preko svog portala za kulturu i društvo Biserje.ba. Za magazin Stav priča o svojim prvim nastupima, najvećem hitu koji je snimio, sevdalinci vječno prisutnoj u njegovom životu, izolaciji zbog virusa i brojnim drugim temama

“Maske radimo od stopostotno pamučnih čaršafa koji su čekali da budu upotrijebljeni u ovoj, nažalost, prilično teškoj priči, ali hvala dragom Allahu da smo se uspjele i u ovoj situaciji snaći. Članice našeg Udruženja koje ne znaju šiti potrudile su se da doniraju čaršafe, a one koje nisu mogle učestvovati ni na ovaj način rekle su da će kupiti elastiku koju naručujemo iz Kiseljaka. Voljeli bismo da je povod našoj posjeti ljepši jer uvijek nam je drago da sarađujemo s Crvenim križom Općine Novi grad. Oni su bili okidač preko kojeg smo dobili radionicu. Nadam se da ćemo se u budućnosti i na ljepši način odužiti i pomoći i Crvenom križu i Općini Novi grad”

“Nismo mnogo vremena potrošili spremajući ga zato što je bio poprilično spreman jer je hifz naučio još kao malo dijete. Kada sam mu predložio da zajedno ponovimo hifz i da ga pripremimo za komisiju, povjerio mi se da je odmah nakon toga razgovarao sa svojom majkom, koja je ostala u Maroku, i da mu je rekla da je usnila san u kojem je on obukao odjeću imama, onako kako se oblače u Maroku. U to je došao njegov otac koji je već ranije preselio na ahiret i dao joj Mushaf, kazavši joj da taj Mushaf da Abdelaliju”, kaže hafiz Hašim ef. Zahirović, imam Centralne džamije u Hadžićima

“Zavisno od političke situacije, mijenjao se karakter karikature. Karikature kojima su komentirana događanja s tih prostora nerijetko su se svodile na ilustraciju, maltene na pamflet. Njihov deskriptivni karakter bio je dominantan, s malo humora, puno podsmijeha i mlake ironije. U njima, nažalost, nije bilo ni u tragovima pacifizma i ličnog stava. Karikaturisti tog vremena nisu bili nepristrasni posmatrači događanja, bili su u službi tadašnjih režima”

Naka Nikšić rođena je 1979. godine u Novom Pazaru, gdje je završila osnovnu školu. Srednju muziku školu završila je u Prištini, smjer muzičkog izvođača za klavir. Poslije toga upisuje Fakultet umjetnosti na Odsjeku za muzičku umjetnost, smjer klavir. Magistrirala je na smjeru klavira na Univerzitetu u Prištini, kao i na Univerzitetu u Kragujevcu na smjeru za metodiku nastave muzičke kulture. U Turskoj je doktorirala na smjeru za klavir na Univerzitetu u Ankari na državnom konzervatoriju, a na Univerzitetu u Beogradu doktorira na metodici nastave muzičke kulture

Među brojnim medicinskim osobljem koje se trenutno u Italiji bori da spriječi daljnje širenje virusa korona jeste i Haris Kadić, Bošnjak koji je prije skoro dvadeset godina u gradu Brescia u Italiji počeo raditi kao medicinski tehničar. Osam godina radio je na odjelu hitne pomoći u bolnici Instituto Clinico S. Anna, nakon čega je dvanaest godina proveo na ortopediji. Stanje u cijeloj Lombardiji izuzetno je teško, stotine pacijenata umire svaki dan. Kada je počela kriza, odjel hladne ortopedije potpuno je zatvoren, a Kadića su odmah prebacili na odjel hitne pomoći, gdje posljednjih dana pristiže ogroman broj pacijenata. Trenutno je Brescia grad u Italiji koji je po broju oboljelih najteže pogođen virusom. Haris Kadić za magazin Stav priča svoja iskustva i posljednjih sedam dana života koje je proveo na prvoj liniji fronta

Džeko Hodžić rođen je 1950. godine u Godijevu u Bihoru, sjevernom dijelu Crne Gore koji pripada Sandžaku. Umjetničku školu u Peći završava 1970. godine, a 1977. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Održao je više od 60 samostalnih izložbi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, kao i širom Evrope, te oko 400 zajedničkih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je dvanaest nagrada, među kojima su i nagrade Udruženja likovnih umjetnika BiH za crtež, “Grand Prix” ULU-a BiH, Srebrna nagrada Univerziteta Sarajevo, Nagrada grada Wasserburga, Njemačka, Specijalna diploma za razvoj likovne kulture... Petog marta u Sarajevu otvorena je njegova izložba koja je objedinila sva tri dijela čuvene “Apokalipse”, opusa za koji je dobio značajnu podršku likovne kritike u Bosni i Hercegovini. Za Stav govori o ovoj izložbi, kao i o brojnim drugim detaljima i crticama iz života

Zaštitni znak Udruženja žrtava rata “Foča 92-95” jeste leptir, simbol metamorfoze i transformacije. Iz Udruženja ističu da, iako je prošlo više od 20 godina od završetka Agresije, među pojedinim ženama još vladaju stigma i zatvorenost i uopće ne žele razgovarati o patnjama koje su preživjele. “Svakakvih ima primjera i o tome će uvijek biti veoma teško govoriti i vraćati se u prošlost. To uvijek boli”, kaže Halida Uzunović, predsjednica Udruženja žrtava rata “Foča 92-95”

Bez obzira na kontroverze i na brojne kritičke i argumentirane tekstove i knjige napisane o njegovom političkom i znanstvenom djelovanju, Muhamed Filipović ostat će upamćen kao simbol pameti, znanja, begovskog i akademskog dostojanstva, bošnjačkog nacionalnog preporoda, vraćanja nacionalnog imena, prkosa i otpora svakoj vlasti i autoritetu. Njegova smrt predstavlja i svojevrsni kraj jednog vremena

Podržite nas na Facebooku!