Kantonalni zakon u Sarajevu zabranjuje “kretanje bicikla i mopeda na površinama koje su namijenjene za kretanje pješaka, kao i električnih balansirajućih skutera na jedan ili dva točka”. “Ako postoje biciklističke staze, vozači električnih romobila moraju i dužni su ih koristiti, i to desnim dijelom izgrađene staze. Ako ne postoje, onda moraju voziti desnom ivicom kolovoza saobraćajnice kojom se kreću”, ističe Sarajlić

U onom momentu kada sam počeo da radim knjigu s notnim zapisima sevdalinki i kada sam studiozno prišao toj materiji i detaljno je izanalizirao, tek tada sam došao do spoznaje da je to daleko veće blago nego što ljudi uopće mogu da zamisle. Toliko bogatstvo muzičkog kolorita, melodijskih linija, harmonskih sklopova, modulacija, ornamentike ne posjeduje ni jedna druga tradicionalna muzika na svijetu”

A muzejski eksponati ne bi trebali biti tu zbog ljudi koji tačno “znaju kako je kad rokaju granate”, već upravo zbog onih koji to ne znaju. Ne bi trebali biti tu ni zbog onih kojima je sasvim jasno ko je bio agresor, a ko žrtva, ko su zločinci i iz kojeg naroda dolaze, od čijih je ruku hiljade djece ubijano, ko je uzročnik patnje djece opkoljenog Sarajeva. Brojni turisti koji posjećuju Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu ne mogu saznati ove informacije iz tekstova koji se nalaze pored muzejskih eksponata, niti mogu dobiti uvid u ono što se stvarno dešavalo djeci tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ne mogu saznati ni da je bila agresija; tu riječ nismo mogli pronaći

Sabiraju, oduzimaju, množe i dijele mala djeca, i to sve bez digitrona, papira, olovke ili bilo kakvog drugog pomagala. To uključuje brojeve od jednocifrenih do četverocifrenih. Ova metoda može se koristiti u školi, jer mi nakon izvjesnog vremena, nakon što djeca savladaju sve ove operacije na abakusu, učimo djecu kako da vizualiziraju abakus. Samom njegovom vizualizacijom oni mogu izračunati duži niz brojeva napamet”

“Kada pogledamo trenutnu situaciju na prostoru Bosne i Hercegovine, vidimo da imamo sveukupno četiri ili pet ljudi u oba entiteta i distriktu koji se bave folkloristikom. A kada znamo da su svi oni 'proizvedeni' upravo u kabinetu profesora Maglajlića, onda vidimo da je to grupa pojedinaca koja nastavlja taj zamah bavljenja folkloristikom i usmenom književnošću, prije svega Bošnjaka, a onda i ukupnom usmenom književnošću na prostoru Bosne i Hercegovine”

Prenosi se da je ovu možda i najmanju sarajevsku džamiju narod i izvan njenog džemata posjećivao od njenog postanka. O samom njenom nastanku Vejsil Ćurčić piše kako je oko 1000. godine po Hidžri u Sarajevu živio hadži Mustafa Grlica, te da je imao svoje vinograde i čajire. “Pošto nije imao evlada (potomaka), okrenuo je čajir u vakuf, današnje Grlića Brdo, sjeveroistočno od grada, a vinograd je ostavio i dalje. Kad su došli muhadžiri iz Budima, bio je megju njima i neki muftija hadži Mustafa ef. Rogo, koji je kupio taj vinograd i poviše istoga podigao mahalu, koju i dan danas narod zove Vinograd, dok se zvanično piše Rogo-zade mahala. Više Vinograda ima džamija, tu je ukopat Rogo”

“Vama je srce kazalo da se dobrovoljno pridružite vojsci u odbrani grada tokom čije je opsade, najduže u modernoj historiji čovječanstva, poginulo više od stotinu maloljetnih boraca. Ove činjenice samo su dio svjedočanstva koje govori o vašem doprinosu odbrani i slobodi naše zemlje i našeg grada, ali ni izdaleka ne mogu osvijetliti vašu stvarnu ulogu i značaj za odbranu naše dobre zemlje”, poručio je Nedžad Ajnadžić, načelnik Općine Centar i general Armije RBiH

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele

: Sevdalinka nije bosanska ljubavna pjesma, regionalna ljubavna pjesma, južnoslavenska ljubavna pjesma, ona je bošnjačka usmena ljubavna pjesma – posebna vrsta. A postala je kasnije i bosanska, i južnoslavenska u jednom širem smislu zahvaljujući njenom prihvatanju u šire okvire. Mi tačno danas književnohistorijski možemo rekonstruirati taj put širenja i prihvatanja sevdalinke

Podržite nas na Facebooku!