fbpx

Teško je danas imati bilo kakve simpatije spram Mustafića ili Kontića jer je riječ o korifejima građanske ideologije koje sada razdiru upravo oni koji su stasali zahvaljujući upravo nezdravom okruženju što su ga njih dvojica stvarali. Šta danas, kada je politička situacija izuzetno teška, naše društvo ima od toga što su Mustafić i Kontić pokazali barem mrvicu zdravog razuma kada je upravo njihovo vlastito predano dugogodišnje pregalaštvo direktno zaslužno za uzgajanje tolikih ljigavih guja u njedrima

No, valjda je u pitanju korisna relativizacija jer se njom amnestira i prošli sistem i njegova ideologija koju Mustafić baštini, a pride se odgovornost skida s drugova srbokomunista i prebacuje na nekakve bradate pećinare, karikaturalne “nacionaliste”.

Interesantno je da Mustafić, koji bi da koristi kulturu (i fondove za kulturu) da bi zaustavio “retradicionalizaciju i etnizaciju” društva, tj. sprovodio čisto političke i ideološke agende, kuka i nariče kako kultura postaje “puko sredstvo i instrument političkih i ideoloških agendi”. U suštini, Mustafiću se čini da se može desiti da kulturkampf bude izgubljen jer dolazi do “potvrđivanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog” identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka, a budući da je sasvim sarajevocentričan, Mustafić ne zna, ne želi da zna ili se pravi da ne zna da je srpski i hrvatski nacionalni, vjerski i kulturni identitet davno zaokružen i potvrđen, pa ustvari harangira isključivo protiv potvrđivanja partikularnog “čistog” bošnjačkog identiteta, pogotovo na polju kulture

Šta podrazumijeva ideja “Bosne”? I za koga? Šta ona uključuje, a šta isključuje? Postoji li više vizija i ideja Bosne, ili je tek jedna – zajednička? Zar Bosna i Hercegovina nije država, nešto što postoji i što je više od ideje? Ko su ti “nacionalisti” od kojih se “ideja Bosne” mora odbraniti, imaju li konkretna imena, koje su to političke organizacije?

Da je za Mustafića radikalizacija ustvari neki loše promišljeni miks nastavka dosadašnjeg kulturmarksističkog bauljanja ljevice uz stidljivi povratak pitanjima radnika, pokazuje i izjava u kojoj on smatra da radikaliziranoj socijaldemokratiji prioritet treba biti i zaštita “javnih resursa, ljudskih prava, manjina i okoliša”, ali, eto, i “zaštita radničkih i socijalnih prava”.

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

Šuti dobro ušuškani budžetlija, to za njega nije mržnja, nije ni šovinizam jer ipak, zaboga, riječ je o pripadniku istog “građanskog” kruga koji je umislio da postavlja standarde ponašanja i kreira mišljenja i stavove. Nije šovinizam ni zlo kada vidoviti Fadil Mandal napiše da je “politički gubavac” predsjednik stranke koja je dobila najviše glasova na netom okončanim izborima.

Upravo ovakav salonski snobizam prema vlastitom narodu, ovakvo etiketiranje običnog čovjeka od metropolskih patricija i umišljenih moralnih veličina, ovakvo odsustvo empatije i saosjećanja s vlastitim sugrađanima i sunarodnjacima, bili oni u Sarajevu ili Krajini, a kakvo su pokazali Vele i Mustafić, jedan je od razloga zašto danas u Evropi svakim danom zamire liberalizam, a jača najekstremnija desnica.

Podržite nas na Facebooku!