U aprilu 1992. godine uključio se u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. U toku rata nagrađivan je od komande 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH. Poginuo je 13. jula 1994. godine na ćorkovačkom ratištu prilikom zaustavljanja napada agresora na položaje 505. brigade. Posthumno mu je dodijeljeno najveće ratno priznanje: značka “Zlatni ljiljan”

Svaki put kad bi pucnjava na trenutak stala, ja bih dozivao neprijateljske vojnike da im dam do znanja da ih se ne bojimo, ali i zbog toga jer mi je bilo dosta lakše kad se malo izgalamim. A Enes je bio hladan k’o led, vrlo bi rijetko progovarao. Samo bi nam govorio da čuvamo municiju. Imao sam osjećaj da bi on tako mogao danima, da bez riječi radi ono što mu je povjereno. Nikada ga nisam vidio da se koleba. Ako krene naprijed, onda ide do kraja, a kad negdje i zastane da s tog mjesta brani naše položaje, onda se ne pomiče”

S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag

Ova džamija jedinstven je primjer prijelaza iz starog osmansko-bosanskog stila potkupolnih džamija u savremeni i po mnogo čemu jedinstveni urbani arhitektonski stil. Skladom svojih linija i ljepotom oblika džamija izaziva istinsko divljenje. Ni prevelika, ni premala, već prosto po mjeri, kao da je građena prvenstveno za gledanje. Raspored i smisao svakog dijela i detalja njen enterijer i eksterijer čine gotovo savršenim

Među nama, u svakom vremenu i u svakoj situaciji, nađe se dovoljno mudrih i hrabrih ljudi zbog kojih, ipak, još uvijek opstajemo i odolijevamo u ovako teškom vremenu i neprijateljskom okruženju. Takvi pojedinci često budu nepravedno zaboravljeni od svog naroda. U ovoj našoj brdovitoj zemlji leži bezbroj junaka i mudraca o kojima vrlo malo ili ništa ne znamo. Jedan od njih jeste i Arif ef. Begić iz Bužima

Saborcima i prijateljima rekao je: “Sutra sam šehid, ako Bog da!” S majkom Eminom halalio se kazavši joj da više neće doći, a s nenom Zulkom popio je “posljednju kahvu”. Svima je nagovijestio svoj “odlazak”. Njegove posljednje riječi nakon ranjavanja, kako svjedoče njegovi saborci, bile su: “Poselamite mi moje kod kuće”, iza čega je podigao ruke kao da uči dovu, a potom ih svezao kao na kijamu

: “Festival rada”, kao manifestacija znanja, vještina i prije svega upoznavanja i prijateljstva, do sada se održavao na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, a ove godine prerastao je u državnu manifestaciju s obzirom na to da su ovaj put u Bužimu svoja znanja i vještine predstavili i učenici nekih srednjih škola iz entiteta Republika Srpska, kao i Brčko Distrikta. Domaćini ove manifestacije, Mješovita srednja škola “Hasan Musić” i Općina Bužim, ugostili su osam stotina takmičara i oko tri stotine mentora i nastavnika iz trideset i četiri bh. grada

U silnim ljepotama Bosanske krajine izgubiti se lahko, a kod Bužima ima izvor gdje čovjek može naći dio sebe – Svetinja je istinski posebno mjesto gdje igra prirode od koje zastaje dah stoljećima golica duh

Od najstarije bužimske džamije ostale su očuvane samo kamene zidine. Ova kamena džamija bila je u dobrom stanju do 30-ih godina 19. stoljeća, kada je, uslijed učestalih nemira, za vrijeme gušenja jedne od buna od osmanske vlasti, spaljena bužimska tvrđava, a s njom izgorjela i džamijska drvena konstrukcija

Podržite nas na Facebooku!