fbpx

Bužimljanin Jasmin ef. Bajrektarević lijepo slika kombinirajući u svojim djelima motive prirode i islamsku kaligrafiju, lijepo uči i pjeva, a lijepo i svira – gitaru i usnu harmoniku istovremeno

Kažem mu: 'Kakvu liniju, sinko, vidiš li ti da svi iz čete 'Hamza' izginuše?! Ginu borci, ginu komandiri. Kako je krenulo, i ti ćeš, Bog zna najbolje.' Kaže on meni: 'Ma ne mogu ja, mama, biti kod kuće, a ljudi ginu.' Onda mu predložim da se ne vraća u četu 'Hamza', da ide u neku drugu jedinicu gdje će biti manje izložen borbama. Kažem mu: 'Sinko, nemoj biti ni prvi ni zadnji. Polahko!' I bogami, tad kad je otišao početkom maja, sve je rjeđe dolazio kući. Kad bi došao kući, ja ga pitam: 'Gdje si ti do sada, što ne dođeš?' Kaže: 'Ne dam, mama, da mi neko može prigovarati da se izvlačim'”, sjeća se majka Arifa

: Edin Vučelj dobitnik je nagrade za najboljeg sportistu općine Bužim te najboljeg sportistu Unsko-sanskog kantona za 2019. godinu. Dobitnik je Specijalne nagrade Olimpijskog komiteta BiH, te Zlatne medalje Univerziteta u Sarajevu u povodu obilježavanja 70 godina Univerziteta u Sarajevu. Dobio je zahvalnicu i od general-pukovnika Senada Mašovića, načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH

“Nakon što je ranjen, skoro četiri sata bio je živ. Na uniformi, koju i danas čuvamo kod kuće, vidi se mjesto kroz koje ga je pogodio metak. Neko mi je pričao da je moj Mirsad, kad je ranjen, tražio da njegove čizme daju nekom od prisutnih vojnika. Potom mu je neko od saboraca kazao da to ne radi jer će njemu trebati. Samo je odgovorio: 'Neće meni više trebati.' Kao da se bio pomirio s tim da neće preživjeti”, prisjeća se otac Ibrahim

U aprilu 1992. godine uključio se u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. U toku rata nagrađivan je od komande 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH. Poginuo je 13. jula 1994. godine na ćorkovačkom ratištu prilikom zaustavljanja napada agresora na položaje 505. brigade. Posthumno mu je dodijeljeno najveće ratno priznanje: značka “Zlatni ljiljan”

Svaki put kad bi pucnjava na trenutak stala, ja bih dozivao neprijateljske vojnike da im dam do znanja da ih se ne bojimo, ali i zbog toga jer mi je bilo dosta lakše kad se malo izgalamim. A Enes je bio hladan k’o led, vrlo bi rijetko progovarao. Samo bi nam govorio da čuvamo municiju. Imao sam osjećaj da bi on tako mogao danima, da bez riječi radi ono što mu je povjereno. Nikada ga nisam vidio da se koleba. Ako krene naprijed, onda ide do kraja, a kad negdje i zastane da s tog mjesta brani naše položaje, onda se ne pomiče”

S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag

Ova džamija jedinstven je primjer prijelaza iz starog osmansko-bosanskog stila potkupolnih džamija u savremeni i po mnogo čemu jedinstveni urbani arhitektonski stil. Skladom svojih linija i ljepotom oblika džamija izaziva istinsko divljenje. Ni prevelika, ni premala, već prosto po mjeri, kao da je građena prvenstveno za gledanje. Raspored i smisao svakog dijela i detalja njen enterijer i eksterijer čine gotovo savršenim

Među nama, u svakom vremenu i u svakoj situaciji, nađe se dovoljno mudrih i hrabrih ljudi zbog kojih, ipak, još uvijek opstajemo i odolijevamo u ovako teškom vremenu i neprijateljskom okruženju. Takvi pojedinci često budu nepravedno zaboravljeni od svog naroda. U ovoj našoj brdovitoj zemlji leži bezbroj junaka i mudraca o kojima vrlo malo ili ništa ne znamo. Jedan od njih jeste i Arif ef. Begić iz Bužima

Podržite nas na Facebooku!