Nema mnogo smisla potcjenjivati uspjeh Nacionalnog saveza u Ankari i Istanbulu, kako zbog “simbolične geografije”, tako zbog realnog značaja tih metropola. Međutim, isto tako ih ne treba precjenjivati. Naprimjer, ako za gradonačelnika Ankare bude proglašen CHP kandidat Mansur Yavaş, ne bi se smjelo izgubiti iz vida da je, od 25 općina glavnog grada, vlast u 19 pripala AKP-u, a samo tri CHP-u

Da bi se izbjeglo pisanje beskrajnog spiska izgrađene infrastrukture u posljednjih sedamnaest godina, koji čitaocima u inostranstvu ne mora mnogo značiti, dovoljno je napisati podatak da je Turska u tom periodu s 39. mjesta po količini i kvalitetu infrastrukture skočila na 9. u svijetu. Malo li je

Napad u zemlji u kojoj su različitosti prihvaćene do mjere da se ne primjećuju i u kojoj je ova vrsta nasilja potpuno strana jeziva je trauma za Novi Zeland, ali bi morala biti i za cio svijet. Izuzetno mnogo pitanja, od kojih sam tek neka dotakao, otvoreno je ovim zlodjelom. Jedno koje do sada nisam spomenuo jeste da li će se iole ozbiljnije pristupiti borbi protiv bjelačkog rasističkog nasilja, islamofobije, odnosno mržnje uperene protiv muslimana tako brižno gajene decenijama

Ono što je očigledno jeste da SAD i Sjeverna Koreja “denuklearizaciju” vide različito. Dok se ta nejasnoća ne razjasni, mogu se Donald i Kim sastajati nebrojeno puta da ne potpišu ništa. Za Pyongyang se denuklearizacija odnosi na cijeli Korejski poluotok (i šire – Japan), dok je za Washington denuklearizacija (samo)lišavanje Pyongyanga atomskog naoružanja

Čak i kada “zaboravimo” da je fotografija fotografov izbor onoga što želi da vidimo, uvijek postoji mogućnost da je pripovjedač patološki lažov. Turska javnost nedavno je imala prilike da vidi upravo taj scenarij. Lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu napravio je predstavu od jedne fotografije. Na njoj je prikazana žena, tradicionalno obučena, kako čuči ispred prevrnutog kontejnera za smeće i čeprka po njemu

Bivši premijer Katara varšavsku konferenciju opisao je kao “svadbenu ceremoniju”, ciljajući na sada otvorenu “ljubav” arapskih autokratija (Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina) i Izraela. Koliko je konferencija bila neuspjeh SAD-a, toliko je uspjeh premijera Izraela. Na njegovom zvaničnom nalogu na Twitteru objavljeno je: “Ono što je važno glede ovog sastanka (...) jeste da je ovo otvoreni sastanak vodećih arapskih zemalja koje sjede s Izraelom u cilju unapređivanja zajedničkog interesa rata s Iranom”

Ta demokratska (r)evolucija poremetila je decenijsku (ne)ravnotežu u kojoj je kemalistička oligarhija vladala a da nikad nije dobila nijedne (poštene) izbore. Prelazak na predsjednički sistem u kojem se izvršna vlast osvaja s minimum 50% + 1 glas nadu oligarhije o povratku na stari status quo učinio je još iluzornijom

Ne mora se biti socijalista i/ili ljevičar da bi se u ovakvoj situaciji podržalo Madura. Zapravo, i nije riječ o njemu. Radi se o principu. “Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Turska, Iran, Južna Afrika i velika većina zemalja u svijetu priznaje legitimitet predsjednika Madura. Intenziviranje trenutnog sukoba ili vojna avantura imali bi posljedice daleko izvan granica Venecuele...”

Sastanak u Moskvi pokazao je da ni Rusija ni Turska ne žele dopustiti da razlike u stavovima dovedu u pitanje saradnju koja je posljednje dvije godine u velikoj mjeri stabilizirala sirijski građanski rat, a razlike nisu samo u vezi s tim ko će kontrolirati teritoriju sjevernoistočne Sirije kad se (i ako se – Rusija negira američke tvrdnje da je povlačenje počelo) američke snage s nje povuku

Podržite nas na Facebooku!