fbpx

S obzirom na to da je virus nov (ali iz “stare” poznate porodice virusa korona) pa za njega nema vakcine niti neke dokazane terapije, te s obzirom na brzinu, jedini efikasni način da se pandemija uspori, a njene posljedice minimiziraju jeste da se uspori brzina zaraze. To je, pak, jedino moguće tako što će nezaraženi svesti fizičke kontakte na minimum, dok će zaraženi biti u samoizolaciji, karantinu ili bolnici. Tu se krije srž važnosti reakcije pojedinaca na savjete i/ili mjere o sprečavanju širenja COVID-19

“Bacanje para”, “ko će ih napuniti”, “bespotrebno” – mali su asortiman “argumenata” kojima se opozicija gađala kada su građene bolnice u Turskoj. Sada su te bolnice volšebno postale “prepreka” u borbi protiv pandemije. Mozak staje pred takvom “argumentacijom”

Ko je dobio, a ko izgubio – slično je pitanju da li je čaša polupuna ili poluprazna. Fakat je da se ovim dodatnim protokolom ne vraća na granice uspostavljene prvobitnim sporazumom, kao što je fakat da je za sada zaustavljena ofanziva Asadovog režima (uz zračnu podršku Rusije i kopnenu Irana i satelita mu) koja je prijetila da grad Idlib i ubrzo cijela provincija padne

Podmuklim napadom na turske vojnike, za koji je dobio koordinate od Rusa, Damask je jednim potezom pretvorio sve svoje vojne snage i vojnu infrastrukturu u legitimnu metu vojske Republike Turske i zapravo isprovocirao da se akcija, koja bi ionako uslijedila poslije isteka ultimatuma da se povuče na linije dogovorene septembra 2018. u Sočiju, počne koliko odmah. Tek u nedjelju, 1. marta, svijet je saznao ime operacije – “Proljetni štit”

Nema mjesta za povlačenje iz jednostavnog razloga što bi novi talas izbjeglica destabilizirao samu Tursku, a istovremeno bi povratak Idliba pod kontrolu Damaska, prije političkog rješenja, ugasio nade za repatrijaciju Sirijaca. Drugim riječima, Turskoj bi ostalo da se nosi s 5-6 miliona sirijskih izbjeglica do unedogled

RAND-ov izvještaj, Kılıçdaroğluov i Başbuğov nastup ponovo su uveli puč, odnosno mogućnost novog pokušaja puča, u javni diskurs. No, ne vjerujem da će se dugo u njemu zadržati. Ipak, na povratku iz Pakistana Erdoğan je upitan o mogućnosti ponovnog pokušaja puča. “Naš narod se neće dvoumiti. Napunit će trgove noseći šta god im se nađe pri ruci”, bio je odgovor

Brza reakcija vojske i sve izjave turskih zvaničnika praćene akcijama – povećanjem vojnog prisustva u Idlibu – imaju za cilj pokazati (prije svega Moskvi) da nije riječ o blefu, nego o riješenosti da se spriječi humanitarna katastrofa koja bi u krajnjoj liniji najveći račun ispostavila Turskoj. Veliko je pitanje koliko je zemlja koja je u periodu od 2011. do 2018. primila (slovima i brojem) jednu izbjeglicu iz Sirije u stanju razumjeti zemlju koja ih je primila 3,7 miliona

Da li je plan napisan kako bi ga Palestinci odbili (kao što je to promptno učinjeno) ili se pak očekuje / nada / radi na tome da se u četiri godine, koliko se daje vremena Palestincima za razmišljanje, nađe i postavi kooperativan palestinski “lider”? Naprimjer, onaj palestinsko-crnogorsko-srbijanski gangster Mohammad Dahlan? Nema nikakvog objašnjenja niti logike čemu služi taj prilično dug tzv. prijelazni period, ali je sasvim sigurno da će se Izrael potruditi da tokom njega učini život Palestinaca još paklenijim (ako je to uopće moguće)

Zaključci Berlinske konferencije pisani su kako bi udovoljili svim stranama koje su učestvovale i samim tim omogućuju različita tumačenja, ne pružajući nova rješenja ili mehanizme za razbijanje ćorsokaka u kojem se našla libijska kriza od 2015. godine, odnosno od kada je sporazumom u Skhiratu formirana legitimna, od UN-a priznata, Vlada Nacionalnog sporazuma (GNA). Sporazumom, koji je gospodar rata Khalifa Haftar (samoproglašeni maršal, koji je, što je apsurdno, tom titulom počašćen i u berlinskom dokumentu) proglasio nevažećim u decembru 2017. godine

Podržite nas na Facebooku!