fbpx

Hašim sebe ne smatra nikakvim nadriljekarom i sve što radi radi prvenstveno za sebe, ali i za ljude koji mu se obrate za pomoć. Kako kaže, duboko poštuje dostignuća savremene medicine, ali vitalnost sebe i svoje supruge, pored dragom Bogu, ima zahvaliti prije svega narodnoj medicini i raznim vrstama spravljenih fitoterapija

“Bio sam jako slabo obučen. Već na prijelazu preko rijeke Drinjače zalio sam u rudarske čizme, nakon čega su mi noge promrzle i nisam nikako osjećao prste. Iz Liplja smo u koloni krenuli po noći, preko Marčića, Snagova, sve do Križevačkih Njiva, gdje smo naišli na dosta posmrtnih ostataka ubijenih ljudi. Gledam čovjeka koji je u čučećem položaju prislonjen na jedan plast sijena. Misleći da je živ i da spava, priđem mu i pomjerim mu glavu, kad mu se čelo odvoji od ostatka glave. Očigledno je u tom položaju bio mrtav jako dugo. Svuda naokolo bilo je puno kostiju”

Fadila Porčić bila je članica Izviđačko-diverzantskog jedinice “Tigrovi” 502. brigade. U toku rata pet puta je ranjavana, od čega tri puta vrlo teško. I danas u tijelu ima 17 gelera. Nakon najtežeg ranjavanja, provela je 16 dana u komi. Za izuzetnu hrabrost i nemjerljiv doprinos u toku odbrambeno-oslobodilačkog rata dobila je ratno priznanje “Zlatni ljiljan” 15. aprila 1994. godine

Bužimljanin Amir Sijamhodžić je pripremom i objavljivanjem knjige recepata pod nazivom Krajiška sofra posljednjih dana probudio uspavani apetit mnogih Krajišnika. Sijamhodžić, autor nekoliko knjiga kojima promovira historiju i kulturu rodnog Bužima, ovaj se put potrudio da otme od zaborava jelovnik jedne sredine i vremena

Nedžib Vučelj izuzetno je volio prirodu i Unu, a njegova ljubav i odanost ovoj rijeci i krajiškom podneblju pretočene su u čudesne i vječne trenutke koje su mnogi prepoznali na njegovim fotografijama. Sudjelovao je na stotinama književnih večeri, umjetničkih izložbi i fotosusreta, te objavio četiri zbirke proze i poezije i dvije monografije. Zastupljen je u nekoliko antologija, te školskoj lektiri

“Finansiranje 'Preporoda' još nije sistemski riješeno, tako da smo prepušteni sami sebi, odnosno sredstva za organizaciju kulturnih i drugih manifestacija prikupljamo od pojedinaca, članova 'Preporoda' i poduzetnika koji imaju razumijevanja za kulturu. Da imamo riješeno sistemsko finansiranje, sigurno bismo mogli planirati i realizirati i mnoge zahtjevnije projekte. Što se tiče Općine i viših nivoa vlasti, do sada nismo imali nikakve finansijske podrške. Krajnje je vrijeme da se ta situacija promijeni i da oni koji odlučuju o dodjeli sredstava prepoznaju značaj kulture za svaki narod”

Ahmet Dekić (sin Omera i Isme) rođen je 12. februara 1973. godine u mjestu Lubarda, općina Bužim. Osnovnu školu pohađao je u Bužimu, a srednju automehaničarsku u Bosanskoj Krupi. Od prvog dana agresije Ahmet Dekić uključio se u redove Armije RBiH. Više je puta ranjavan. Poginuo je 14. februara 1995. godine. Osam mjeseci nakon njegove smrti rodio mu se sin Abdullah. Ahmet je posthumno unaprijeđen u čin kapetana Armije RBiH 13. februara 1996. godine

: Edin Vučelj dobitnik je nagrade za najboljeg sportistu općine Bužim te najboljeg sportistu Unsko-sanskog kantona za 2019. godinu. Dobitnik je Specijalne nagrade Olimpijskog komiteta BiH, te Zlatne medalje Univerziteta u Sarajevu u povodu obilježavanja 70 godina Univerziteta u Sarajevu. Dobio je zahvalnicu i od general-pukovnika Senada Mašovića, načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH

“Na zemlji koju imamo sijemo pšenicu, kukuruz i raž za vlastite potrebe, ali i za potrebe drugih pekara. Imamo dva mlina, za pšenicu i za kukuruz. Većinu posla oko zemljoradnje sada radi muž, a nekad sam i ja puno radila. Žito koje proizvedemo na vlastitom imanju plasiramo u domaće proizvode kao što je kukuruza, crni pšenični i raženi kruh. I po tim smo proizvodima jedinstveni u našoj općini”

“Nakon što je ranjen, skoro četiri sata bio je živ. Na uniformi, koju i danas čuvamo kod kuće, vidi se mjesto kroz koje ga je pogodio metak. Neko mi je pričao da je moj Mirsad, kad je ranjen, tražio da njegove čizme daju nekom od prisutnih vojnika. Potom mu je neko od saboraca kazao da to ne radi jer će njemu trebati. Samo je odgovorio: 'Neće meni više trebati.' Kao da se bio pomirio s tim da neće preživjeti”, prisjeća se otac Ibrahim

Podržite nas na Facebooku!