fbpx

Nekoliko novosagrađenih krajiških džamija pravi su izuzeci od devijantnih arhitektonskih stremljenja u koja se, nažalost, zapalo u proteklih nekoliko decenija. Prije svega, tu se misli na one džamije koje su izgrađene ili obnovljene u duhu arhitektonskih obrisa tradicionalne krajiško-bosanske četverovodne arhitekture, s tek toliko upliva “modernih” detalja koliko je to doista bilo neizbježno. Među takvim džamijama, ističe se i jedna potkupolna, koja je važan pokazatelj kakve standarde pratiti u izgradnji novih džamijskih objekata. Riječ je o džamiji u bihaćkom naselju Ribić-Orljani, izgrađenoj 2018. godine

Kroz cijelu knjigu autor majstorski plovi prostorom i vremenom, uključujući, pored sebe, i brojne druge aktere rata, ali na momente poseže i za književno-historijskim potkama koje mu olakšavaju rekonstrukciju priče. Knjiga Grljevac predstavlja kombinaciju dokumentarnog i literarnog teksta, kombinaciju stvarnosti i fikcije

Vjerovatno su to rezultati svih ovih stoljeća okupacije ovdašnjeg čovjeka, da još uvijek nažalost ne može doći sebi da napravi prijeko potrebne kulturne institucije. A nešto što je književnost, što je kultura, što je umjetnost – ono mora biti spašeno u institucijama. Hvala Bogu, ima galerija i u Sloveniji pa se sve to može spasiti i na tim mjestima. Zato se često u polušali i predstavljam da sam po rođenju Sejo od Serhata, a po radu i tržištu Sejo Slovenac. Nažalost, nisam ja jedini koji tako misli jer je sve više naših ljudi koji se iz praktičnih razloga tako osjećaju

“Kad sam pogledao prema Komandantu, on je pucao iz stojećeg stava, blago raširenih nogu i raskopčanog gornjeg dijela uniforme, a svuda oko njega zabadali su se meci. U tim trenucima jedini je on ostao u stojećem položaju. Svi ostali bili su zalegli, i Alija, i Makić, i ja, i drugi. Mislim da su ih naši izviđači tukli nitroglicerinkama. Ogradila se strašna pucnjava. Mnogi nisu ni znali u šta pucaju ispred sebe, ali su pucali. Kad sam otkočio pušku, vidio sam Komandanta na desnoj strani puta kako u čučećem položaju mijenja okvir. Tad sam ga posljednji put vidio”

“I kad je Sajo poginuo, kaže on meni: 'E, ženo, sad je red na mene', a ja mu kažem: 'Haj nemoj zezati.' Tako smo jednog jutra razgovarali i ja mu predložila da bježi odavde preko šuma jer će se ovo završiti i s njim i bez njega, a on me naruži: 'Koji si ti neprijatelj svoje zemlje! Pa kako bih ja, bolan, ostavio svoju braću u ovoj krvi i u ovoj nevolji? Pa kako u Boga ne vjeruješ?'”, prisjeća se Zuhdijina supruga Hajra

“Moj jedini motiv u svemu jeste žudnja za sevapom, za djelom kojim se ljudi i životinje mogu okoristiti. Kad navečer iščekujem jaciju, često razmišljam o svojim djelima, a dobro me sjećanje služi i dobro pamtim mnogo toga. Često se zapitam: 'Allahu dragi, je li malo sve ovo sve što sam do sada uradio? Jesam li mogao više?' I ostanem u uvjerenju da sam ipak malo uradio”

Kažem mu: 'Kakvu liniju, sinko, vidiš li ti da svi iz čete 'Hamza' izginuše?! Ginu borci, ginu komandiri. Kako je krenulo, i ti ćeš, Bog zna najbolje.' Kaže on meni: 'Ma ne mogu ja, mama, biti kod kuće, a ljudi ginu.' Onda mu predložim da se ne vraća u četu 'Hamza', da ide u neku drugu jedinicu gdje će biti manje izložen borbama. Kažem mu: 'Sinko, nemoj biti ni prvi ni zadnji. Polahko!' I bogami, tad kad je otišao početkom maja, sve je rjeđe dolazio kući. Kad bi došao kući, ja ga pitam: 'Gdje si ti do sada, što ne dođeš?' Kaže: 'Ne dam, mama, da mi neko može prigovarati da se izvlačim'”, sjeća se majka Arifa

Ćiro Truhelka smatrao je da je Podzvizd jedna od najstarijih utvrda u Bosni i da je pod imenom Kreščić nastao u 13. stoljeću. Prema Radoslavu Lopašiću, Podzvizd je sagrađen 1456. godine. Kako se navodi u historijskim izvorima, poveljom od 4. oktobra 1264. godine ugarski kralj Bela IV (1235–1270) u znak zahvalnosti darovao je braći Kreši, Kupiši i Raki Kreščić zemljište kao feudalne posjede u Topuskom, Podzvizdu i Vrnograču. Tako je nagradio hrabrost ovih feudalaca u bitkama protiv Mongola

“U prvom razgovoru primijetio sam da je prilično sumnjičav prema nepoznatim. Nakon nekoliko izvedenih akcija i sadejstvovanja, u borbenim zadacima postajao je sve otvoreniji. Iz borbe u borbu pokazivao je svoje vrline: hrabrost, odlučnost i, što je najvažnije, lucidnost kada se moralo brzo kombinirati i improvizirati. S vremenom je prilikom priprema novih akcija Žuta postao nezaobilazan faktor i na njegovoj hrabrosti se često temeljio uspjeh grupe koju je predvodio. Skoro da nije više bila nijedna akcije u kojoj Žuta nije napravio neki podvig. Nije se volio hvalisati, niti je volio da ga drugi hvale

Podržite nas na Facebooku!