U aprilu 1992. godine uključio se u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. U toku rata nagrađivan je od komande 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH. Poginuo je 13. jula 1994. godine na ćorkovačkom ratištu prilikom zaustavljanja napada agresora na položaje 505. brigade. Posthumno mu je dodijeljeno najveće ratno priznanje: značka “Zlatni ljiljan”

Svaki put kad bi pucnjava na trenutak stala, ja bih dozivao neprijateljske vojnike da im dam do znanja da ih se ne bojimo, ali i zbog toga jer mi je bilo dosta lakše kad se malo izgalamim. A Enes je bio hladan k’o led, vrlo bi rijetko progovarao. Samo bi nam govorio da čuvamo municiju. Imao sam osjećaj da bi on tako mogao danima, da bez riječi radi ono što mu je povjereno. Nikada ga nisam vidio da se koleba. Ako krene naprijed, onda ide do kraja, a kad negdje i zastane da s tog mjesta brani naše položaje, onda se ne pomiče”

S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag

Izet Nanić (sin Ibrahima i Rasime) rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Koristio se kodnim imenom “Igman”, a borci i saradnici zvali su ga odmilja Bego. Za podvige u ratnim danima odlikovan je značkom “Zlatni ljiljan”. U toku rata imao je čin brigadira, a posthumno je januara 1996. godine unaprijeđen u čin brigadnog generala. Dvije godine kasnije odlikovan je Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Poginuo je na području Ćorkovače, u rejonu Vijenca, u 14 sati i 30 minuta, 5. augusta 1995. godine iz neprijateljske zasjede. Dva dana poslije, klanjana mu je džanaza i pokopan je u rodnoj Nanića Dolini. Iza sebe je ostavio suprugu Sefiju, kćerku Izetu i sinove Nevzeta i Ibrahima

Ibrahimov urađeni posao i stvaralački opus mogao bi se s pravom usporediti s istraživačkim i spisateljskim poslom koji u mnogim zemljama svijeta rade razni instituti. Njegov posao bio je rudarski posao, na koji i on, ali i svi Vrnogračani danas i sutra mogu biti ponosni. “Ja sam Vrnograč 'uslikao'. On je ušao u historiju. Ovo što je napisano ne može više propasti jer je reproducirano u veliki broj primjeraka i nalazi se na stotinama adresa. Cijeli život sam vezan za Vrnograč, kojem sam uveliko posvetio svoj učiteljski poziv, privredni i politički angažman, svoj istraživački, sakupljački i spisateljski rad i, na koncu, svojih osamdeset godina života”, s ponosom ističe Ibrahim Ikanović

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

Na 315 stranica knjige pukovnik Sead Jusić kroz opis vlastitog učešća u ratu, a posebno u danima bitke, zatim kroz izjave velikog broja preživjelih učesnika “Breze '94”, svjedočenja zarobljenih neprijateljskih vojnika, potom kroz zarobljenu pisanu građu, ali i dostupnu poslijeratnu objavljenu i neobjavljenu građu s obje strane fronta, donosi raznovrstan materijal od nemjerljivog značaja za razumijevanje toka i karaktera navedene bitke, te namjera daleko nadmoćnijeg napadača, ali i postignuća daleko hrabrijih i uspješnijih branilaca

“Vrlo je rijetko on dolazio kući s linije. Mati se uvijek žalila što ga nema. Često je govorila: ‘Vi svi nekako dođete, a moj Safet najmanje.’ A kad bi i došao kući, brzo bi se vraćao nazad. Kao da je to bio samo njegov rat. Toliko ga je vuklo da ide na ratište”

“U Konjević-Polju zaustavljali su nas čekajući da vide da li će oni koji su otišli preko šuma vršiti proboj. Na stadionu sam vidio hrpu ruksaka i veliku grupu zarobljenika. Taj dan kad smo krenuli, od izlaska iz te hale pa do dolaska na slobodni teritorij, za mene je trajao cijelu vječnost”

Budući da mu se kancelarijski posao nije sviđao, 24. aprila zatražio je povratak u jedinicu “Hamza”, što je komandant Nanić odbio. U prvoj polovini maja postavljen je za komandira privremenog voda s kojim je proveo sedam dana na Ćorkovači. Po povratku u komandu ponovo ga hvata želja za odlaskom na liniju, o čemu je zapisao: “Stvarno mi se smučio ovaj kancelarijski posao; linija i akcije su ‘zakon’, to je u ratu život”

Podržite nas na Facebooku!