fbpx

Bio sam žedan. Osvrnuh se tražeći pogledom svoju transportnu torbu. Ugledah Hamzu. Stajao je na ulazu u zemunicu. Sav prašnjav, držao je u ruci pušku bez okvira. Gledao sam u njegove oči pune suza. “Šta se desilo”, pitao sam. Samo je šutio. Prišao sam mu i ponovo ga upitao. Niz njegovo prašnjavo lice potekle su suze: “Mrtvi su, svi su mrtvi”

Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

Iza naših leđa začuo se gromoglasan zvuk. Poput grmljavine, salva teškog kalibra sručila se na agresorske napadače. Naš četverocijevni protuavionski top došao je na kamionu s ceste, pedeset metara iza naših leđa, i dočekao agresorske vojnike. Veoma hrabar čin na koji bi se bilo ko teško odlučio. Uz veliki rizik i još veće iznenađenje, uspjeli su u potpunosti zaustaviti napad

Nisu imali kuda: ako krenu preko livade, čeka ih četverocijevac; krenu li lijevo, naići će na nas; pođu li desno, idu na momke koji su polahko zatvarali stare položaje u ponovnu liniju. Jedino što ih je čekalo, ma šta izabrali, bila je smrt. Ostalo je tu dvadesetak tijela agresorskih vojnika. Po ispravama koje smo kod njih našli, vidjelo se da su većinom iz Srbije. Neki od njih bili su iz Valjeva, Apatina i Užica, a trojica iz Crne Gore, iz Nikšića

Desno, pri samom vrhu Grede, čule su se gusle. Nekakvo bezlično zavijanje koje nije ličilo na pjesmu. Moglo se razaznati spominjanje Kosova i Nemanjića. Umjetnik, očito, nije slutio šta mu se sprema niti je znao ko mu je to prišao na pedeset metara

. Između kuća s naše lijeve strane primicalo nam se 50-60 četnika. Pritisnuti vatrom iz mitraljeza s rova do nas, spustili su se niže i krenuli pravo prema nama. Okrenut leđima zemunici, mahao sam Hamzi i Safetu da priđu i pokazivao rukom naprijed. Safet se nadviri iznad tranšeje i brzo se sage. Stavio je prst na usne i pokazao da šutim i čučnem. Pomjerio je svoju “osamdesetčetvorku” i prebacio redenik na drugu stranu. Imao ih je na nišanu

Nisam pojma imao šta trebam činiti. Bijela me udari po ramenu i viknu glasno nadglasavajući pucnjavu: “Jesi l’ se prepo?!” Ja sam zbunjeno gledao u njega, a onda bez riječi odmahnuo glavom. “Ne boj se”, viknu on opet, “bolje je biti ovdje i boriti se nego ih čekati kod kuće”

Podržite nas na Facebooku!