fbpx

Cilj ovog teksta nije da uspoređuje, suprotstavlja ili propituje iskazano prijateljstvo stranih državnika prema Bosni i Hercegovini, njihovo razumijevanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima, već da upozori na prisutno licemjerje u dijelu, prije svega, domaće javnosti.

Turska je 1999. godine prihvatila pomoć mnogih zemalja, a danas, samo nekoliko sati nakon zemljotresa, u najpogođenijem Izmiru počelo je postavljanje više od tri hiljade šatora, osigurano je više od dvadeset hiljada deka, hiljade setova s najpotrebnijim stvarima za spavanje i za kuhinju. Osim toga, na više lokacija postavljene su mobilne kuhinje različitih funkcija, kao što su kuhinja za toplu hranu, kuhinja za kafu, čaj, vodu, kuhinja za međuobroke i slično

Zasigurno će ovaj slučaj negativno utjecati na opće raspoloženje kada su u pitanju humanitarne akcije i prouzrokovati nepovjerenje i prema onima koji su do sada radili posve transparentno te nisu bili predmet istraga i sumnjičenja. I to je nepopravljiva šteta koja je već učinjena ovim slučajem jer nijedno udruženje ili organizacija ne daju novac iz svog džepa, već od onog koji dobije od donatora. Stoga je urušavanje povjerenja javnosti najgore što se može desiti, posebice ako se slučajevi pronevjera posve ne rasvijetle, ako se dopusti kruženje glasina, ako se mogući krivci na vrijeme ne kažnjavaju. Upravo zato komentari koji se mogu pročitati na društvenim mrežama da se u slučaju Batko “hapsi najveći humanitarac” nisu na mjestu

“S velikom torbom sam sišao na autobusku stanicu u Istanbulu, u gradu u kome nisam nikoga poznavao i čiji jezik nisam govorio. Iz Istanbula smo se uputili za Ankaru. Prvu godinu smo proveli na Tomeru, na pripremnoj nastavi učenja turskog jezika, koja je bila obavezna. Tu sam stekao prijatelje iz svih krajeva svijeta s kojima se i dan-danas rado čujemo i vidimo. Po završenoj pripremnoj godini upisao sam medicinu na Gazi Univerzitetu. Radi se o jednom od najboljih univerziteta u Turskoj”

Hiljade kritika upućenih za ovaj film moguće je sažeti u nekoliko stavki, a to je da se djeca ne mogu i ne smiju koristiti kao seksualni objekt, da se preko tijela djece ne može dokazivati sloboda govora ili umjetnička sloboda, kao i da se ne može i ne smije normalizirati pedofilija. U filmu se prati djevojčica Amy koja ima jedanaest godina i koja potječe iz senegalske muslimanske porodice. Amy se upoznaje s plesnom grupom “Cuties”, kojom biva očarana, te se želi pridružiti grupi. Upravo zbog toga prolazi kroz probleme s porodicom koja se iz vjerskih razloga protivi istom te Amy odlučuju pronaći “svoj put”

Francuska, Danska, Austrija, Belgija, Njemačka i Holandija samo su neke od zemalja gdje je nošenje nikaba skroz ili djelimično zabranjeno. U mnogim je nošenje nikaba i novčano kažnjivo. Razlog zabrane često se argumentira i kroz čuvanje sigurnosti, te se samim tim nikab dovodi u poziciju kao da predstavlja opasnost. Ako je već poznato da je nikab u zapadnim zemljama nešto što je “opasno”, zašto je baš on izabran u reklami “Nikea” da predstavlja islam, odnosno muslimanku? I zašto baš nikab prelazi u dugine boje? Svjesno ili nesvjesno, očito je da se radi o nekoj drugoj poruci, a ne o promoviranju sporta i zajedništva u različitosti

“Trenutna situacija više je nego loša. Znajući da nam sezona počinje s aprilom, možemo reći da smo u krizu bili ušli s minusom, a sve rezervacije za ljeto otkazane su do septembra. Ipak, gajimo nadu i optimizam da možda svi zajedno možemo djelimično spasiti sezonu”

Podržite nas na Facebooku!