fbpx

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Po povratku u Srebrenicu, nije posustajala u borbi. Prihvatila je sudbinu koja joj je namijenjena, a koju nije željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu i za žive i za mrtve, govorila gdje je god stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine u Kravici, kada su preživjele žrtve prvi put ušle u hangare gdje je strijeljano više od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala često pokidane veze među Bošnjacima u Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se u svoju kuću u naselju Vidikovac. Kuću ispunjenu uspomenama i fotografijama svog Azmira, Almira i Abdulaha

Nakon nekoliko kilometara, našao sam oca. Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao, kaže: 'Sine, idi ti i spasi se, imaš dijete, a ovo sve ostavi.' Rekao sam mu: 'Babo, neću, vratio sam se po tebe i braću.' Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, koji je bio 1969. godište, rekao mi je: 'Idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi, ako padne granata, pobit će nas sve.' On nije bio oženjen, a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio”

Smisao ''Marša mira'' i jeste da se oda počast ubijenim Bošnjacima Srebrenice i pruži podrška preživjelim, kojih je nažalost iz godine u godinu sve manje. Na ovoj trasi smo u posljednje tri godine pronašli posmrtne ostatke, odjeću, obuću i razne lične predmete. Učesnici ''Marša mira'' imat će priliku da to vide, ali će biti zabranjeno da se to dira ili nosi, kaže Munir Habibović, jedan od preživjelih iz jula 1995. godine

Delić je zbog posla obilazio podrinjska mjesta, susretao se s ljudima, pričao s njima i prenosio njihove priče, brige i probleme. Na Podrinje i ljude u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, kaže, gleda s poštovanjem i ljubavlju

Ploča s petokrakom zamijenjena je spomen-pločom s krstom, služen je parastos srpskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata, a prije nekoliko dana na spomenik je postavljen i pravoslavni krst. Među stradalim koji su ukopani u partizanskoj kosturnici bilo je Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma i ostalih

“Usvojili smo zaključak da delegacija održi sastanak s visokim predstavnikom međunarodne zajednice u BiH Valentinom Inzkom i da Organizacioni odbor za obilježavanje uputi inicijativu da Inzko nametne zakon o zabrani negiranja genocida”

Mi imamo čovjeka iz Tišće koji dolazi svako mjesec dana ovdje i odvozi ćumur. Bude to u prosjeku jedan veći kamion ćumura. Posla ovdje ima ko hoće da radi”, priča Halil. Povratnika kao što su braća Ajšić priličan je broj u srebreničkim selima. Oni koji su vrijedni, hoće raditi, ponekad i naporno kao Ajšići, žive solidno od svog rada

Intelektualci moraju da uđu u narod. Narod hoće živu riječ. Ne može se živjeti rastrošno, a govoriti o moralu. Ne može se jedno pričati, a drugo raditi. Mora se živjeti onako kako se priča. Bošnjaci prolaze kroz krizu autoriteta. Naš narod jeste takav kakav jeste, mi bolji nemamo, i vrlo mu je teško nametnuti autoritet. Ipak, kroz povijest, ali i danas, ima u Bošnjaka ljudi koji se cijene, a to su oni koji stoje iza onoga što kažu

Podržite nas na Facebooku!