fbpx

“Pripreme su tekle ubrzano, a djeca su vrijedno vježbala. Mi, Srebreničani, muku smo mučili da pronađemo odgovarajuće rekvizite za tačke koje su djeca pripremala. Ipak, sve se uspjelo završiti. Nakon posjete Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, djeca su iz centra grada poslala poruku pjesmom Hajmo, Bosno i u zrak pustili svi zajedno žute i plave balone. Znali smo da će na obilježavanju biti dosta ljudi, ali da će biti oko hiljadu, to nismo očekivali”

“Udrč planina bila je nada za veliki broj Srebreničana koji su nakon pada zaštićene zone UN a Srebrenica pod kontrolu tzv. Vojske Republike Srpske pokušavali da se domognu planine.” Osmanović kaže da je jedan dio Srebreničana ostao određeno vrijeme na planini Udrč, gdje su se krili od srpskih jedinica koje su pretresale teren nakon pada Srebrenice. Iza Srebreničana koji su boravili ili su ubijeni na Udrču ostali su mnogi predmeti razbacani po šumi kao što je obuća, ostaci odjeće, posuđa, konzervi i drugo

Čaršijsku ili Selmanagića džamiju porušila je srpska vojska, predvođena zločincem Ratkom Mladićem, 16. jula 1995. godine do temelja, a 1997. godine teškom mehanizacijom ostaci džamije odvezeni su na lokaciju ispod gradske pivnice. Po odluci Izvršnog odbora Medžlisa IZ Srebrenica, obnovljena džamija nosi ime po Ahmedu ef. Smajloviću. Međutim, u narodu je ostala poznata po imenu Čaršijska džamija

Ogorčenje roditelja bošnjačkih učenika dodatno je pojačano kada je objavljena prepiska lokalnog pravoslavnog sveštenika s učenicima Prve osnovne škole Srebrenica koji na fotografiji za sebe tvrde da su “braća četnici”. Sveštenik Aleksandar Mlađenović učenicima koji su u školi pozirali s četničkim obilježjima poručio je da će ih uvijek podržati “protiv neprijatelja”

Tu se zapravo dešava jedan paradoks da se od čelnika Republike Srpske nipodoštava postojanje Bosne i Hercegovine kao države prije Dejtona, ali veoma rado se pozivaju na zakone donesene u vrijeme Narodne Republike Bosne i Hercegovine, tačnije na Zakon o agrarnoj reformi. Zakonom o agrarnoj reformi ogromne površine obradivog zemljišta, šuma, prirodnih bogatstava oduzete su od građana, pretežno bošnjačke nacionalnosti, i predate u ruke države. Sada ovim zakonom sva imovina koja je oduzeta tim zakonom postaje vlasništvo entiteta Republika Srpska

Posjeta Džaferovića 9. januara Srebrenici simbolična je gesta i vrlo je bitna podrška povratnicima, ali i kao demonstracija da je Bosna i Hercegovina suverena država na svakom svom pedlju, a da su Bošnjaci konstitutivan i ravnopravan narod na cijeloj njenoj teritoriji. Potpisnici deklaracije, prije svega politički predstavnici stranaka i pojedinci u Srebrenici, obavezali su se pred svojim sugrađanima da će svi zajedno podržati jednog bošnjačkog kandidata za načelnika

Bošnjaci u Srebrenici prvo moraju dostojanstveno obilježiti 25. godišnjicu genocida, a nakon toga spremno dočekati oktobarske izbore. Politički predstavnici Bošnjaka, bez obzira na sve nesuglasice i različita mišljenja, moraju pronaći način da zajednički djeluju i ostvare neophodno bošnjačko i probosansko jedinstvo. S druge strane, obični građani već odavno očekuju da bude poznato i ime bošnjačkog kandidata za načelnika, koje se još uvijek ne može naslutiti jer se u Srebrenici svakodnevno spominje neko novi kao potencijalni kandidat

“Ja imam suprugu i dijete i, naravno, bitno mi je bilo da su oni na sigurnom, oni su bili u zgradi. Ljudski je pomoći, bar pokušati. Ne bih mogao sutra živjeti s tim da znam da sam mogao nekom pomoći, a nisam. Imam porodicu, imam sina i kakav bih bio primjer svom djetetu ako ne bih pomogao nekome ko je u nevolji? Ipak, ja sam vatrogasac, i kada nisam na dužnosti, ljudska obaveza i dužnost je pomoći”, priča Mirnes, koji nije mnogo razmišljao kada je odlučio ući u stan zahvaćen vatrom

“Mi smo obišli dio terena kojim se kretala kolona u julu 1995. godine putem Kameničkog Brda. Pokupili smo neke lične predmete koji su 24 godine bili rasuti po tim šumama. Obišli smo lokacije od Bukve do mjesta Bare, i ti predmeti nalaze se ovdje. Bitno nam je da sve ono što je pripadalo ubijenim žrtvama genocida, onima koji su preživjeli ratne godine, bude pohranjeno ovdje jer nam je cilj da očuvamo sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Ti predmeti, i sve što radimo ovdje, trebaju nadživjeti sve nas. Kad ne bude nas, predmeti koji ostanu ovdje, i ono što uradimo, pričat će priču o genocidu u Srebrenici”, rekao je Azir Osmanović, kustos u Memorijalnom centru Potočari

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

Podržite nas na Facebooku!