fbpx

“Svi smo mi preživjeli svašta, mnogo teških trenutaka. Ja sam se vratio ovdje. Imam dvoje divne djece i mogu reći da sam sretan. Radi se mnogo, ruke bole od posla, valja sve stići, ali ni u jednom trenutku se ne žalim. Sve se može kad je čovjek uporan. Pa i izgraditi život ispočetka”, priča Mujo Tursunović, koji Podrinjcima koji žive u Federaciji preporučuje da se vrate na svoja ognjišta

Već tri godine egzistira ovaj karate klub, i za to su vrijeme njegovi članovi osvojili više od 500 medalja na raznim takmičenjima. Ni s jednog takmičenja na kojem su nastupili nisu se vratili u Srebrenicu bez medalje

Posla uvijek ima za one koji su vrijedni i žele raditi, a isto tako, ima i onih kojima rad i nije prioritet. Saib i Muharem primjer su kako se u Podrinju može uspjeti, jer nije sve tako sivo kako se možda čini na prvi pogled. Razmjere genocida u Podrinju i danas su vidljive, ali i želja za životom preživjelih također

“Nije došao.” Ove dvije riječi obilježile su sudbinu brojnih srebreničkih porodica, obilježile su kraj nadanja da će se muškarci iz tih porodica ikada pojaviti živi. Neki nikada nisu došli. S druge strane, u svom izbjegličkom jadu najljepša vijest koja se mogla čuti sadržana je u jednoj riječi: “Prešao.” Trenutak kada je Hajrudin prešao ovjekovječen je fotografijom

Senad Đozić, Hariz Alić, Ahmed Hrustanović i Sejdalija Suljić četiri su mlada čovjeka rodom iz Srebrenice koji su se u nju vratili nakon izbjeglištva. Tokom rata su svi izgubili očeve. Ahmed i Hariz pronašli su svoje očeve i ukopali u Memorijalnom centru Potočari, dok Sejdalija i Senad još uvijek tragaju za kostima svojih najmilijih. Uprkos svemu, vratili su se u Srebrenicu i osnovali porodice

Podržite nas na Facebooku!