fbpx

Mnoge su majke umrle a da nisu dočekale da pronađu svoje voljene i dostojanstveno ih ukopaju u mezarju Memorijalnog centra “Srebrenica – Potočari”. Zajedničko Timi, Rasemi, Fati, Zejni, Hatidži i mnogim drugima jeste da su bile istinske heroine i svaka je na svoj način govorila o Genocidu. Bile su svjedoci, a živjele su živote satkane od uspomena

Iako kapital i privreda po pravilu ne poznaju nacionalnost, u rudnicima i Fabrici za pocinčavanje zaposleni su radnici srpske nacionalnosti, kao i u nekim drugim. S povratkom Bošnjaka u Srebrenicu svoje pogone otvarale su i firme čije je sjedište u Federaciji BiH, kao što su “Prevent”, “Alma Ras”, “Klas”, “Bos-Agro Food” i druge. Ove firme uglavnom su, kada je u pitanju nacionalna struktura uposlenih, multietnične

“Pripreme su tekle ubrzano, a djeca su vrijedno vježbala. Mi, Srebreničani, muku smo mučili da pronađemo odgovarajuće rekvizite za tačke koje su djeca pripremala. Ipak, sve se uspjelo završiti. Nakon posjete Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, djeca su iz centra grada poslala poruku pjesmom Hajmo, Bosno i u zrak pustili svi zajedno žute i plave balone. Znali smo da će na obilježavanju biti dosta ljudi, ali da će biti oko hiljadu, to nismo očekivali”

“Udrč planina bila je nada za veliki broj Srebreničana koji su nakon pada zaštićene zone UN a Srebrenica pod kontrolu tzv. Vojske Republike Srpske pokušavali da se domognu planine.” Osmanović kaže da je jedan dio Srebreničana ostao određeno vrijeme na planini Udrč, gdje su se krili od srpskih jedinica koje su pretresale teren nakon pada Srebrenice. Iza Srebreničana koji su boravili ili su ubijeni na Udrču ostali su mnogi predmeti razbacani po šumi kao što je obuća, ostaci odjeće, posuđa, konzervi i drugo

Čaršijsku ili Selmanagića džamiju porušila je srpska vojska, predvođena zločincem Ratkom Mladićem, 16. jula 1995. godine do temelja, a 1997. godine teškom mehanizacijom ostaci džamije odvezeni su na lokaciju ispod gradske pivnice. Po odluci Izvršnog odbora Medžlisa IZ Srebrenica, obnovljena džamija nosi ime po Ahmedu ef. Smajloviću. Međutim, u narodu je ostala poznata po imenu Čaršijska džamija

Ogorčenje roditelja bošnjačkih učenika dodatno je pojačano kada je objavljena prepiska lokalnog pravoslavnog sveštenika s učenicima Prve osnovne škole Srebrenica koji na fotografiji za sebe tvrde da su “braća četnici”. Sveštenik Aleksandar Mlađenović učenicima koji su u školi pozirali s četničkim obilježjima poručio je da će ih uvijek podržati “protiv neprijatelja”

Tu se zapravo dešava jedan paradoks da se od čelnika Republike Srpske nipodoštava postojanje Bosne i Hercegovine kao države prije Dejtona, ali veoma rado se pozivaju na zakone donesene u vrijeme Narodne Republike Bosne i Hercegovine, tačnije na Zakon o agrarnoj reformi. Zakonom o agrarnoj reformi ogromne površine obradivog zemljišta, šuma, prirodnih bogatstava oduzete su od građana, pretežno bošnjačke nacionalnosti, i predate u ruke države. Sada ovim zakonom sva imovina koja je oduzeta tim zakonom postaje vlasništvo entiteta Republika Srpska

Posjeta Džaferovića 9. januara Srebrenici simbolična je gesta i vrlo je bitna podrška povratnicima, ali i kao demonstracija da je Bosna i Hercegovina suverena država na svakom svom pedlju, a da su Bošnjaci konstitutivan i ravnopravan narod na cijeloj njenoj teritoriji. Potpisnici deklaracije, prije svega politički predstavnici stranaka i pojedinci u Srebrenici, obavezali su se pred svojim sugrađanima da će svi zajedno podržati jednog bošnjačkog kandidata za načelnika

Bošnjaci u Srebrenici prvo moraju dostojanstveno obilježiti 25. godišnjicu genocida, a nakon toga spremno dočekati oktobarske izbore. Politički predstavnici Bošnjaka, bez obzira na sve nesuglasice i različita mišljenja, moraju pronaći način da zajednički djeluju i ostvare neophodno bošnjačko i probosansko jedinstvo. S druge strane, obični građani već odavno očekuju da bude poznato i ime bošnjačkog kandidata za načelnika, koje se još uvijek ne može naslutiti jer se u Srebrenici svakodnevno spominje neko novi kao potencijalni kandidat

“Ja imam suprugu i dijete i, naravno, bitno mi je bilo da su oni na sigurnom, oni su bili u zgradi. Ljudski je pomoći, bar pokušati. Ne bih mogao sutra živjeti s tim da znam da sam mogao nekom pomoći, a nisam. Imam porodicu, imam sina i kakav bih bio primjer svom djetetu ako ne bih pomogao nekome ko je u nevolji? Ipak, ja sam vatrogasac, i kada nisam na dužnosti, ljudska obaveza i dužnost je pomoći”, priča Mirnes, koji nije mnogo razmišljao kada je odlučio ući u stan zahvaćen vatrom

Podržite nas na Facebooku!