Mještani ovog sela rasuti su diljem svijeta, vratila se nekolicina, ali nisu svoj Klotjevac zaboravili; vlastitim sredstvima grade džamiju na istom mjestu gdje je bila prije rušenja 1995. godine

“Istočna alternativa vas poziva na izdavanje saglasnosti za podizanje spomen-biste čovjeku koji je osvojio Nobelovu nagradu i predstavlja Srbe u dokazivanju istine o ratu u Bosni i Hercegovini, kao i tome da nije bilo genocida na prostoru Srebrenice. Obavezujemo se da ćemo finansirati uređenje zemljišta koje će se dovesti u namjenu postavljanja spomen-biste”, stoji u zahtjevu Vojina Pavlovića

Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi. Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta ubijeno je od granate 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici

“Sedam kolona tu su još doćerali. Ja sam tu ležo. Metak sipa oko mene, sa sviju strana, doli ispod nogu, iznad glave, sa strana, al’ u me, srećom, ne udara nijedan. I tako sam ležo jeno sedam kolona dok su još pobili. Poslije su oni ošli kao na odmor. Ošli su onoj kući gori đe su dolazili avtobuzi. Tude su išli u hladovinu, siđali, odmarali. Ja sam pokušo mogu li s ruku skinuti il da potrgam. Srećom da sam skino s ruku, ope sam nabio na ruke, pa sam lego ope potrbuške, jer znam, patrola će dolaziti. Tako sam ležo”

“Tukli su nas, silovali su žene, šutali nogama, kundacima su tukli. Mušku djecu su u jedan stroj redali, a žensku u drugi, žene u treći, i na svako dijete, na svaku majku. Svaki je metak bio okrenut u nas, u Vlaseničane, u žene, vlaseničku djecu. Mnogo su tukli, silovali žene. Mnoge žene kriju, ali ja ne mogu da krijem. Bila sam ovdje, preživjela sam, ali da sam živa, ne vjerujem. Krivo mi je na naše komšije Srbe, sad kažem četnike, jer su oni najviše zla nanijeli i uradili”, svjedoči Sultanija Patković

: Dvije liste za Skupštinu opštine Srebrenica su izvjesne. Međutim, pitanje kandidata za načelnika Opštine Srebrenica potpuno je neizvjesno, i to je ono što brine Bošnjake u Srebrenici. Evidentno je da u Srebrenici među Bošnjacima postoje dvije političke struje koje imaju dijametralno suprotne stavove, a ukoliko Bošnjaci misle da izbore mjesto načelnika, moraju imati jednog kandidata, uložiti ogromne napore da izađu na izbore prije svega Bošnjaci u Srebrenici, te oni koji mogu glasati u Federaciji BiH sa statusom izbjeglica i Srebreničani u dijaspori. Vremena je malo, a ime kandidata se ne nazire

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Po povratku u Srebrenicu, nije posustajala u borbi. Prihvatila je sudbinu koja joj je namijenjena, a koju nije željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu i za žive i za mrtve, govorila gdje je god stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine u Kravici, kada su preživjele žrtve prvi put ušle u hangare gdje je strijeljano više od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala često pokidane veze među Bošnjacima u Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se u svoju kuću u naselju Vidikovac. Kuću ispunjenu uspomenama i fotografijama svog Azmira, Almira i Abdulaha

Podržite nas na Facebooku!