fbpx

OVAKVE NEDAĆE BOŽIJI SU ZNAK, OVO NIJE SMAK SVIJETA, OVO JE POUKA

Želim da se osvrnem na metodološki pristup islama spram nedaća, nepogoda, bolesti. Kako se ove nepogode trebaju razumijevati? Kao vjernik. Da li se radi o Božijoj kazni, kako neki tvrde? Ili se radi o milosti koju ne znamo? Da li je ovo smak svijeta, kako neki, opet, uzvikuju? Ili je ovo Božiji znak i pouka? Šta o ovim pitanjima kazuje vječna nam knjiga Kur'an? Šta su savjeti našeg milog Pejgambera

Poštovana braćo!

Prije svega želim da izrazim duboko suosjećanje i brigu s našom nacijom i cijelim svijetom moleći da ova pošast koja nas je sve pogodila brzo prođe. Zazivam milost Božiju za one koji su preselili na bolji svijet. Molim Gospodara našeg da Njegovo ime Šafi obuhvati svijet, sve ljude. Molim Ga da u srca učenih usadi nadahnuće Svog lijeka. Molim Ga da od svakog roba Svojom neizmjernom milošću odstrani svaki strah i brigu.

Cijenjena braćo, mi u ovoj našoj islamsko-znanstvenoj instituciji educiramo naše studente uglavnom metodološkom pristupu kroz nastavu iz metodoloških nauka. Posebno područje našeg interesiranja jesu metodologija razumijevanja ukupnosti islama, te metodologija unutar islamskih nauka. S obzirom na to da prolazimo kroz teške kušnje u ovom vremenu, želim se fokusirati na nešto drugačiju metodologiju. Želim da se osvrnem na metodološki pristup islama spram nedaća, nepogoda, bolesti. Kako se ove nepogode trebaju razumijevati? Kao vjernik. Da li se radi o Božijoj kazni, kako neki tvrde? Ili se radi o milosti koju ne znamo? Da li je ovo smak svijeta, kako neki, opet, uzvikuju? Ili je ovo Božiji znak i pouka? Šta o ovim pitanjima kazuje vječna nam knjiga Kur’an? Šta su savjeti našeg milog Pejgambera?

U ovom kazivanju iz metodologije posvetit ću se davanju odgovora na ta pitanja. Čovječanstvo se danas nalazi u stanju naziranja novog svijeta kakav nije poznat u cijeloj poznatoj ljudskoj povijesti. Ukratko, najjednostavnije kazano, čovječanstvo ulazi u novo doba. S istokom, zapadom, sjeverom, jugom. Vjerovatno će se o povijesti svijeta govoriti kao o onoj prije virusa korona i onoj poslije njega.

Virus koji se pojavio prije tri mjeseca u kineskom gradu Wuhanu zarobio je cijeli svijet, bukvalno je preuzeo čitavo čovječanstvo. Život gotovo da je stao. Države su zatvorile svoje granice. Komunikacije su svedene na najmanju mjeru. Trgovačke aktivnosti su usporene. Prekinut je proces obrazovanja, pa čak i skupni obredi, molitve. Kaba se zatvorila, tavaf je prestao, saj je stao, Medina i Meka morale su zatvoriti vrata ljudima. Opustjeli su gradovi, ulice, sokaci. Ljudi su se zatvorili u kuće. Nema nikakve sumnje da ovo nije prva pandemija. Povijest čovječanstva puna je ovakvih pošasti i nedaća. U nekom smislu, povijest se može posmatrati i kao povijest nepogoda, nedaća, gladi, suša i bolesti. Kolera, kuga, gripa, španska groznica, SARS, AIDS neke su od zaraznih bolesti koje su odnijele milione ljudskih života. Već u ranom periodu islamske civilizacije, za vrijeme hazreti Omera, poznata kuga amvas odnijela je 25 hiljada života, među kojima su bili i desetine poznatih ashaba. Početkom prošlog stoljeća, tokom Prvog svjetskog rata, 1/3 stanovništva Evrope stradala je od zaraznih bolesti.

Ali, poštovani prijatelji, ništa od toga ne sliči ovome što danas živimo. Nijedna od tih pošasti iz prošlosti nije imala globalnu dimenziju. Danas se suočavamo s pandemijom svjetskih razmjera. Cijelo čovječanstvo uznemireno je i u strahu. Ljude je obuzela zebnja neizvjesne budućnosti, a ovo se sve događa u vrijeme kada je čovjek najmoćniji u cijeloj povijesti. Znanje, nauka, tehnologija, revolucija u komunikacijama je na takvoj razini da se može proizvesti hemijsko oružje koje može uništiti svijet. Nanotehnologija događa se u vrijeme kada čovjek radi na nastanku nove budućnosti. Sve se ovo događa u svijetu u kojem je medicina dostigla vrhunac, u kojem se istražuje besmrtnost, u kojem se radi na pronalaženju područja za življenje u svemiru. U vrijeme kad oholost, nadmenost, izopačenost, raskalašenost dominiraju, virus koji se može vidjeti samo pod mikroskopom zarobio je u potpunosti ljudske živote. Svi smo se zatvorili u kuće čekajući nepoznatu sutrašnjicu. Ministarstva zdravlja, doktori, zdravstveni radnici, autoriteti u toj oblasti obavljaju svoju dužnost savjesno. Da Allah bude zadovoljan s njima. Pomolimo se i za njih.

Objašnjavaju nam kako održati higijenu, kako se povinovati i poštovati uvjete i zahtjeve karantine. Sredstva masovnih komunikacija, društvene mreže obavještavaju cijelo čovječanstvo o svakom slučaju na svakom dijelu zemaljske kugle, u svakom trenutku od Kine do Italije, od Irana do SAD‑a. Ali jedna se tema potpuno zapostavlja, i to vrlo važna tema. Zanemarena je ljudska dimenzija subjekta. Ljudska, društvena, kolektivna dimenzija ovog fenomena još nije postala predmetom bavljenja. Još nemamo nijednog teksta, nijedne studije koja bi se bavila duhovnom, metafizičkom dimenzijom ove pojave, jer ovo je odavno prestalo biti samo zdravstvena, medicinska tema. Kao i u svim drugim pitanjima, i ova tema izazvat će različite pristupe među ljudima. Znanstvenici, filozofi, teolozi, svako iz svog ugla, obrađivat će ovaj fenomen. Pravi rezultat moguće je postići samo onda kada se ovo posmatra kao cjelina, kada se u svim aspektima obradi, a nikako parcijalno, pojedinačno. Zapravo, nauka će ovo pitanje objasniti, filozofija će ga misliti, a vjera će mu dati značenje. To značenje koje će vjera dati ne smije biti mimo onoga što će ponuditi nauka i filozofija. Jer nauka je tumačenje Božijih znakova u kosmosu, a razum i mišljenje Njegovo je najveće dobro dato čovjeku.

Povijest je potvrdila da se strah može pobijediti, brige uništiti, ili kako pjesnik kaže, smrt se može usmrtiti samo golemim duhovnim smislom koji vjera gradi. Nipošto ne izuzimajući, ne zapostavljajući znanost i razum, naprotiv, upravo na temu toga danas možemo bolje dati smisao ovome što proživljavamo.

Cijenjena braćo i sestre, u vremenima kada Božija objava nije bila vodičem za život, ljudi su nepogode i nedaće koje su ih pogađale objašnjavali sujevjernim tumačenjima, a katkad su imali astrološka objašnjenja. Najčešće su to tumačili ratom božanstava ili su smatrali kaznom koja ih je zadesila. Ponekad bi to svaljivali na ljude koje prati posebna nesreća. Božija objava koja objedinjuje zakonitosti u svemiru i događanja po tim zakonitostima pokazuje pravi put ljudima koji će ih izbaviti od svih sujevjerja i pogrešnih učenja. Kada objavu posmatramo u cjelini, zajedno s čovjekom, objavom i kosmosom, vidjet ćemo da sve ovakve nedaće nisu Božiji zakon već Božiji znak. Posebno želim naglasiti ovu rečenicu jer ključni pojam u današnjem govoru jeste nesreća (musibet) i Božiji znak (ajet). Iako se govori o srdžbi, to nije ni Božija kazna. U suri Fatir Svevišnji kaže da Bog kažnjava ljude prema onome što zasluže, onda ništa živo na licu Zemlje ne bi ostavio… A u suri Fussilet se kaže: “ (…) jer tvoj Gospodar nije nepravedan prema Svojim robovima.”

Ovo nije ni smak svijeta, kako neki tvrde. Jer čak nijednom pejgamberu nije dato nikakvo znanje o smaku svijeta. Navođenje nekih predznaka ne implicira znanje. Došli su i pitali našeg dragog Poslanika: “Kada je kijamet, Resulallah?” Allahov Poslanik je rekao: “Šta si ti njemu pripremio?” Ponovo su ga isto pitali, opet je dao isti odgovor. I treći put kada su ga pitali, dao je isti odgovor.

Čak i ako znate da će kijamet doći sutra, dužnost čovjeka je da posadi sadnicu koju je spremio. Prisustvo znakova kijameta u našim hadiskim knjigama ne znači da je znanje dato nekome.

Poštovana braćo, prema Kur’anu, ova nevolja koja nas je snašla Božiji je znak (ajet). A znak (ajet) je ukazivanje na nešto (išaret). Svaki vjernik iz ovog znaka može izvući drugačiju poruku. Ukazivanje na nešto nije zbog navođenja samog već pouka. Također, u tom smislu, Allah u Kur’anu kaže: “Zato uzmite pouku, o, vi, koji imate oči!” (El Hašr, 2). Štaviše, potop u doba Nuha, a. s., nije naznačen kao kazna, nevolja, već kao znak (ajet): “I potopili smo ih i učinili da budu ljudima znamenje” (El Furkan, 37). Kada se ova nedaća čita kao Božiji znak, neki će to vezati za pohlepno iskorištavanje planete kao uzrok nedaće s pravom. Bit će i onih koji će tvrditi da je svijet, planeta došla u stanje u kome više čovjeka ne može nositi. Neki će to vezivati za tragedije koju godinama preživljavaju ljudi u Arakanu, Istočnom Turkistanu, Jemenu.

Drugi opet razloge traže u zatvaranju granica za izbjeglice iz Sirije. S pravom. Ima i onih koji smatraju uzrokom globalni rat koji se vodi na teritoriji Sirije nad sirijskim narodom. Neki će uzroke pronaći u tijelima nedužne djece što ih je more izbacilo na obale Mediterana. Ima i onih ljudi koji će u ovom hitrom dobu sve ovo vezati sa zaboravom čovjeka prema sebi, domu, srcu i duši svojoj, zaborav prema Gospodaru. S pravom. Neki će uzroke tražiti u našem zapostavljanju supruge, porodice, djece. Među vjernicima ima onih koji smatraju da je zatvaranje Kabe, Poslanikove džamije, Al-Akse, te zatvaranje džamija pred našim licima za džumu posljedica našeg nemara prema njima i ostavljanja džamija nekim nepoznatim ljudima. Ima vjernika koji smatraju da je uzrok ovome nemogućnost opraštanja naših grijeha od hadža do hadža, od umre do umre, od džume do džume, kako se neki ponašaju. Neki opet smatraju da je uzrok ovome uzdah djece u Africi koja umiri od gladi.

Karantin u koji smo se zavukli za neke je uzrokovan decenijskim uništavanjem Gaze. Neki, pak, misle da je uzrok u odricanju od dozvoljenih i čistih namirnica kojih smo se odrekli. Kada sve gore spomenuto pogledamo i analiziramo kao znak, vidjet ćemo kako sve to ima smisla. Ima svoje značenje. Ta lepeza bogatstva smisla čovjeka će podstaći na razmišljanje i uvesti ga u novu milost. Čitanje nesreće kao Božiji znak danas je dobilo puno više značenje. Kada se ovako postave stvari, čovjek se mora suočiti sa sobom. Svoj odnos prema svijetu morat će redefinirati. Posvetiti se odnosu sa suprugom, prijateljem, porodicom. Napustiti svijet ovih nevjerovatnih bogatstava smisla i značenja, te ovakve nedaće vezivati za nekog čovjeka, neki događaj, neki narod ili zajednicu, te za Božiju kaznu ili smaknuće svijeta znači ne čitati bezvremene ajete i njihova značenja. To će nas udaljiti od pouke i svesti na citate. Nećemo moći rješavati probleme, naprotiv produbit ćemo krizu. U islamskom svijetu, kad slušam šta kažu naši imami, žalim i posmatram što smo došli do takvog zaključka.

Moja braćo i sestre, prepreke koje stoje pred pravim razumijevanjem nedaća gledajući ih u svjetlu Božije objave jesu: prva i glavna prepreka jeste kada gledamo kao sudnji dan, azab, a ne kao Božiji znak. Tu radimo veliku grešku. Postoje i druge prepreke za naše razumijevanje. Prvo, ovakve događaje objašnjavati izuzimajući odgovornosti čovječanstva. Čovjek ima svoju volju i odgovornost. U suri Er-Rum Svevišnji kaže: “I na kopnu i na moru vidljiv je nered zbog onoga što ljudske ruke pridonose.” Druga greška, kada tumače takve događaje, posebno u posljednje vrijeme, objašnjavajući ova događanja zapostavljanjem Stvoritelja svemira. Najveća greška jeste tvrditi da Boga nema, da nema ni Njegovog zakona u svemiru. Treća greška jeste da se čovjek kao mjera stvari postavlja u namjeri da zauzme Božije “mjesto”. Da govori u ime Boga ili umjesto njega. Kako se to događa? To znači da, kada neko tvrdi da je Bog nekom narodu dao kaznu zbog nečega, te se govori u ime Boga. To je potpuno pogrešno. Četvrta greška jeste ne priznavati uzroke koje je Allah stvorio. Ne poduzimati mjere prevencije, sprečavanja. Svakako da su mjere zdravstvenih stručnjaka u ovakvim pandemijama istovremeno i mjere vjere.

Islam je kao vrhovni princip postavio zaštitu i sigurnost života bilo kojeg čovjeka. Prije četrnaest stoljeća Božiji Poslanik je na najbolji način objasnio i odredio principe karantine za zarazne bolesti koje su se javile u to doba: “Ne uzimajte bolesnu osobu sa zdravim ljudima.” Vidimo da je to rečeno iz naših knjiga hadisa, u hadisu koji su pripovijedali Buharija i Muslim. “Ako negdje postoji zaraza, ne idite tamo… Ako se pojavi tamo gdje ste vi, ne izlazite otud.” To je savjet našeg Poslanika. Kada se hazreti Omer vratio iz Šama, ne ušavši u njega zbog kuge koja se tamo bila pojavila, njegov namjesnik Ebu Ubejde Džerrah (koji je jedan od velikih ashaba koji su preminuli od kuge) upitao je: “Je li to bježiš od Božije odredbe, Omere?” Hazreti Omer mu odgovori: “Bježim od Božije odredbe drugoj Božijoj odredbi.”

Želim završiti svojim riječima izražavanjem mjera koje možemo poduzeti protiv pandemije. Moguće ih je odrediti u tri tačke. Vjera naređuje, kako smo ranije naveli, da se poduzmu sve radnje koje bi mogle pomoći sprečavanju širenja zaraze, u skladu sa zahtjevima vremena i sredstvima koja stoje na raspolaganju. Naš ostanak u domovima može biti povod da ponovo otkrijemo sebi porodične muhabete (razgovore). Udaljenost od džamije neka nam bude povod da kuće pretvorimo u džamije. I Allahov Poslanik kaže: “Pretvorite svoje domove u džamije.” Druga mjera jeste da znanstvenici pronađu lijek za ovu bolest. Čovječanstvo danas čeka na to. Doprinijeti pronalasku lijeka za ovu bolest najviša je stepenica koju jedan Božiji rob može dostići. Allahov Poslanik kaže: “On je najbolji od ljudi, najkorisniji za cijelo čovječanstvo.” Umjesto da čovječanstvo brine kako proizvesti oružja za međusobno uništavanje, neka ovo bude povod da tražimo rješenja jedni za druge. Kakav bi to lijep svijet bio… I posljednja i najvažnija mjera jeste dova, dova, dova…

Svevišnji Gospodar u suri El En’am kaže: “I svakako, slali smo poslanike i narodima prije tebe, dajući da ih pogađaju nevolje i pošasti ne bi li se upokorili. Kad bi ih pogodila nevolja koju damo, trebalo je da se upokore, ali njihova srca su ostajala gruba i šejtan im je prikazivao lijepim ono što su radili.”

Dragi prijatelji, naravno da je važno podići ruke i zamoliti Gospodara za naše dobro. Moramo naći vremena da zajedno s članovima porodice zajednički molimo Gospodara našeg, ali koja je najprihvatljivija dova, znate li? Najbolja dova je akcija. Preokrenimo svoje današnje dove u veliki pokret dobra. Kako to možemo? U ovim teškim vremenima pokloniti kiriju onome ko ne može da plati za kuću ili dućan najveća je dova. Najveća dova u ovim teškim vremenima onih koji zapošljavaju druge jeste da svojim radnicima daju njihovu plaću bez obzira na to što ne mogu doći na posao. Pomoći komšiji koji ne može da obavi kupovinu. Dozvati Božiju milost i tako odstraniti nevolju koja nas pritišće u ovako teškim vremenima moguće je činjenjem dobra. Pojedinačno, kao društvo i civilne organizacije, svi zajedno da preokrenemo veliki pokret dobra. Istinska je dova dodirnuti srca svakog brata i sestre koji su u nevolji. Svako svakome da učini neko dobro je najveća dova. Danas više ne možemo doći jedno do drugog. Ne možemo pružiti ruku ni svom voljenom bratu. Ali zagrljaje za koje smo uskraćeni preokrenimo u susrete srca, u dodire naših duša. Dodir srca je najveća dova danas.

Neka Allah prihvati naše dove. Završit ćemo dovom hazreti Ejjuba: “Mene je uistinu prava nevolja snašla, a Ti si najmilostiviji među milostivima.” (El Enbija, 83).

Molim Gospodara da Njegovo ime Šafi obuhvati cijeli svijet, sve ljude. Molim da svake nesreće vidimo kao Božiji znak.

Obraćanje prof. dr. Mehmeta Görmeza, predsjednika Instituta za islamsku misao i bivšeg predsjednika Uprave za vjerske poslove Turske

 

 

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!