Otkud Tito iznad Kulen-Vakufa

Kulen-Vakuf bio je poprište genocidnog zločina. Genocid koji su, paradoksalno, počinili Srbi u genocidnoj hrvatskoj državi. U svijesti običnog čovjeka, mir u području koje “vječno ratuje” značajno je postignuće. Ispisivanje Brozovog imena u drvetu ili kamenu svojevrsna je hamajlija, hodžin zapis protiv uroka u zlim vremenima

 

Piše: Tarik KULENOVIĆ

Iznad Kulen-Vakufa je brdo Ostrovica. I na vrh brda tvrđava. Tu su bili vitezi Kulina bana, govore djeci nene. U gradu džamija. Zelenog krova. Iz daljine se vidi, tu žive muslimani. A pored tvrđave, visoko iznad džamije, u kamenu je natpis TITO. Kako? Zašto? Kakve Tito ima veze s Vakufom? Tu nikad nije bio. Jeste u komšiluku, u Bišću, Jajcu i Drvaru, to smo učili u školi, no do muslimanskih Delfa nikad došao nije.

Godinama sam turistički gledao na to kao na još jedno čudo u dolini naopakih muslimana. Tale Oraščanin, Kulin kapetan, braća Hrnjica… Svi su iz kvarta, rekli bi Zagrepčani. Ratovali su Ljutočani i za sultana, i za cara Franju, i za kralja, i za Poglavnika, pa i za Tita. Šućur Allahu, na kraju su ratovali i za sebe. Žive glave da sačuvaju, da se odbrane i oslobode. Još su i obraz osvjetlali. Potomci Ličkog Tala i njegovih 300 Oraščana, kao i njihovi preci, kad je bilo najgore, bili su najbolje što Bosna ima.

Svega ima na dunjaluku, pa neka onda i Tite. Krajišnici su to, imaju oni neke svoje razloge. No, čemu TITO na brdu? Ne mreš ga fulat’. S vremenom sam saznao kako nisu jedini. Natpisa TITO može se sresti i drugdje po Krajini. Logično, čovjeku se samo nameće pitanje: Zašto? Jesu li zbilja ti Krajišnici toliki fanatici za Titom? Kakve s tim ima veze siroti Broz?

Prolaze poslijeratne godine, prošao sam Krajinu više puta i vidio natpisa TITO na raznim mjestima. U borovima, u kamenu…. Ima ih kod Kulen-Vakufa, kod Sanskog Mosta i drugih krajiških mjesta. Voljeli su Bošnjaci Tita. Treba reći, imali su i razloga. Bio je dobar insan, pročitao sam mišljenje tzv. običnog čovjeka o njemu. No, otkud danas tolika strast za čovjekom koji je umro ima već četiri desetljeća? Rodili su se i imaju djecu ljudi iz generacija što ne pamte Tita živog.

U JEDNOM JE TRENUTKU SVE IZGLEDALO MOGUĆE

S Titom sam dijelio jedanaest godina života, mojih prvih i njegovih posljednjih. Vidio sam ga uživo dva puta, nisam plakao kad je umro, ali, priznajem, bilo me strah. Imao sam jedanaest godina, baš kao moja kći koja suvereno vlada mobitelom i daljinskim za TV. Bezbrižna koliko sam bio pun zebnje. Desilo se nešto strašno. Titova smrt označila je kraj jedne ere. Nedjelju kad je otišao Hase. No, što će biti s nama sutra?

A bilo je svašta. Umro je taman kad sam počeo ulaziti u pubertet. Odjednom su se pobunili Albanci na Kosovu, onda Stane Dolanc na televiziji, združeni odredi. Potom, počele su nestašice, inflacija, nema struje, nema benzina. Naravno, nema ni Tita. Prije svih nestanaka. No, bilo je dobre muzike. Službeno, svi su se kleli na vjernost Titu. I poslije Tita Tito, bila je omiljena parola. Druže Tito, mi ti se kunemo, druže Tito, ljubičice bijela… Mi smo Titovi, Tito je naš. Zdravko Čolić, Korni grupa, Đorđe Balašević, koji je tri puta vidio Tita… Bio sam na radnim akcijama, bio sam i na sletu za Dan mladosti u Beogradu, Tito i štafeta. Tito je bio još živ, no bio je bolestan, pa ga je mijenjao Azem Vlasi, kao predsjednik Jugoslavenske omladine. Tada nisam znao da je štafeta mladosti izvorno štafeta za rođendan kralja Aleksandra Karađorđevića, da će Vlasija uhapsiti Srbi, pa će on završiti u zatvoru, a ja u ratu.

Trajalo je to tako kojih deset godina, prošao mi pubertet, izvadio sam svoju prvu osobnu, otišao u vojsku, bio malo sumnjiv zbog Johnyja i Ravno do dna, odslužio, vratio se, pošao na fakultet, sve uz Tita i novi val. Slušali smo “Azru”, “Paket Aranžman”, “Ekatarinu Veliku”, “Partibrejkerse”, sarajevski val koji su predvodili Elvis J. Kurtovich i “Zabranjeno pušenje”, potom “Crvena jabuka” i “Plavi orkestar”…

U jednom je trenutku, te 1989. godine, sve izgledalo moguće. I Berlinski zid je pao. Bilo je to kao da se događa neka nova, nenasilna revolucija. Baršunasta, kako su je Česi nazvali. Kao i danas, izbjeglice su nahrupile u Evropu, tada iz Istočne Njemačke i ostatka Istočnog bloka, danas s istoka svijeta. Cilj je isti. Doći u Njemačku, onu pravu, saveznu, Bundesrepublik. Iako je izazvala i pretrpjela razaranja svjetskih ratova, Njemačka je i danas simbol boljeg života, rada i mira.

Bilo je zanimljivo i neobično vrijeme. Odjednom je svijet koji smo gledali preko žice ili televizije došao među nas. Ono što smo dugo bili, “socijalizam s ljudskim licem”, nesvrstani, ono po čemu smo bili jedinstveni, odjednom je postalo sveprisutno. Pao je zid, propao SSSR, propao socijalizam. Bajaga i bend svirali su u Gorki parku usred Moskve. Izbili su masovni neredi kao da su “Beatlesi”. Policija je prekinula koncert pa je “Bijelo dugme” prije “Bajage i instruktora” sviralo u Bugarskoj. Odjednom su sve zemlje svijeta postale kapitalističke. Sovjetski Savez, ono što je od njega ostalo, postao je Rusija. Samo su Kuba i Sjeverna Koreja ostale socijalističke, kao žive relikvije jedne prošle ideologije. Čak je i Fidel Castro otišao u penziju. Nikoga više nije zanimala izgradnja novog, boljeg svijeta. Svi su jednostavno htjeli biti bogati. Svi su htjeli biti kapitalisti. Ostao nam je Tito.

Došao je Ante Marković, uveo novu valutu, izgledalo je da će biti bolje. No, dok smo slavili, u pozadini su se odvijale neke druge stvari čije posljedice vidimo tek danas. Kao što znamo, Jugoslavija se raspala u moru krvi, kao da je počeo nastavak Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Ovog su puta uloge bile zamijenjene. Nekadašnji su progonjeni postali progonitelji. Umjesto Srba, Jevreja i Roma, u logore su trpani Hrvati i Bošnjaci, katolici i muslimani. Ubijalo se na sve strane, onim oružjem koje smo pravili, čistili i čuvali da se branimo ako nas, ne daj Bože, neko napadne. Kako nas niko nije napadao, a oružja je bilo u izobilju, okrenuli smo ga jedni na druge. Uz JNA, bile su i TO, svaka ih je republika imala. Svi manje-više naoružani. Iako je u Hrvatskoj u početku pokušavala biti mirotvorac, na kraju je otvoreno stala na srpsku stranu i aktivno se uključila u napad Srba na Hrvatsku.

POVIJEST JUGOSLAVIJE UPAMĆENA PO FILMOVIMA

Opći raspašoj koji su nam donijele devedesete godine prošlog stoljeća nastavio se i u ovom stoljeću. Baš kad je Dejtonski sporazum zaustavio rat i promovirao Bosnu kakva je danas, baš kad smo se ponadali za malo mira u našim krajevima, 1999. godine ponovo je puklo na Kosovu. Prvo su Srbi potjerali albansku populaciju s Kosova u Albaniju, pa je NATO-u puk’o film i na Kosovu su za sedam dana napravili što nisu u Bosni za četiri godine. Američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith i glavni pregovarač u Daytonu Richard Holbrooke rekli su kako su to mogli napraviti i u Bosni, ali nisu. Rat završio, prošlo dvadeset i više godina.

A Tito? Predeverao je pokojni maršal kroz svoje spomenike i sjećanja živih i rat i poraće. I Kosovo ravno i Amerikance, naravno, i Kraljevića Marka, koji, po običaju, kasno na Kosovo stiže. Napadi NATO-a razbili su infrastrukturu Srbije, počinili kojekakve štete i pokrenuli društvene promjene koje su rezultirale smjenom i hapšenjem Slobodana Miloševića te njegovim transferiranjem u Tribunal u Hagu za ratne zločine. Heroj dana bio je Zoran Đinđić, novi srpski vođa koji nije dugo trajao. Završio je kao žrtva brutalnog političkog atentata. A Titu se i dalje drži počasna straža u Užičkoj 15, njegovom posljednjem počivalištu. Koliko god bili politički ograničeni, ipak razumiju kako je Tito do daljnjeg dobar izvozni brend. Srbi izvoze mrtvog Tita, a Bošnjaci? Napisali kamenom po padinama TITO, posadili boriće i do daljnjeg mirna Bosna. Upravo ona Bosna koja je stvorila i Tita.

Nakon sloma Užičke republike 1941. godine, Titovi partizani s njim na čelu prelaze u Bosnu, gdje se odvija glavnina ratnih djelovanja i sedam neprijateljskih ofanziva. U Bosni su održana prva dva zasjedanja AVNOJ-a, u Bihaću i Jajcu. Nažalost, u Bosni je i u tom ratu izginulo najviše ljudi na prostoru Jugoslavije. Dok je njemačka vojna obavještajna služba ABWEHR javljala 1942. godine kako je Beograd za njemačkog vojnika sigurniji od Berlina, po bosanskim se gudurama masovno ginulo.

Kad bi sastavljao svoju povijest Jugoslavije, najbolje je pamtim po filmovima. Kozara, Neretva, Partizanska eskadrila i, naravno, Valter brani Sarajevo. Film koji je, do Titanika Jamesa Camerona, bio film s najvećim brojem gledalaca u svijetu. Hajrudin Šiba Krvavac mogao je biti ponosan. Uz Most, vjerovatno najbolji partizanski vestern svih vremena, te Diverzante, Valter je bio neprikosnoveni broj jedan svih partizanskih filmova. Nenamjerno, potvrdio je i Bosnu i Sarajevo, pokazavši kako je ono pozitivno, idealizam antifašizma kakav su zamišljali Tito i njegova ekipa moguć upravo ondje gdje žive muslimani. Ti muslimani nisu bili došljaci iz Azije nego žutokosi i plavooki. Starosjedioci. Za razliku od ostatka Evrope gdje su muslimani došljaci, u Bosni su oni starosjedioci.

Od Kulina bana Bošnjaci se trude da prežive na vjetrometini povijesti. Nije čudo što su mnogi Bošnjaci Turke dočekali s radošću, kakva im je sve zla radila kršćanska Evropa. Tada naopaki, Bošnjaci su ostali takvi do današnjih dana. Navrat, nanos i na svoju ruku. Tako i u vezi s Titom.

TITO ‘VAKI, TITO ‘NAKI

Jednostavno je odgovoriti na pitanje zašto je Tito bio toliko popularan. Pobijedio je u ratu i vladao u miru 35 godina do smrti. Mir nije bio jedini uspjeh njegove vlasti. Njegova je Komunistička partija Jugoslavije uspjela u tom miru izgraditi ne samo društvo nego i državu koja se raspala u krvavom ratu nakon njegove smrti. Koliki je njen utjecaj bio, shvatio sam tek mnogo godina kasnije.

Titovo je doba danas samo jedan dio povijesti ovih prostora. Sjećanje na njega održavaju ljudi kojima je bilo dobro za njegova života, kao i oni kojima je bilo loše. Tito ‘vaki, Tito ‘naki. No, Jugoslavija je, naprimjer, prodavala borbene avione afričkim režimima. A Poljaci su prepjevali i snimili najbolje pjesme jugoslavenskog novog vala. No, deset godina nakon njegove smrti, Jugoslavija se raspala u krvi. Možda je tako i bolje. Ratovi za jugoslavensko naslijeđe u devedesetima uglavnom su bili ratovi da se zgrabi što se može od Titove ostavštine. A najveća je imovina bila u Bosni. Nije čudo što se najintenzivnija borba u prošlom ratu vodila u Bosni. Do sloma Herceg-Bosne 1994. godine srpska i hrvatska strana pokušavale su ostvariti savremenu verziju sporazuma Cvetković – Maček iz 1939. godine, sporazuma Hrvata i Srba o podjeli Bosne. Kao i u prijašnjim ratovima, pobijedila je bosanska strana, svi oni koji su se borili protiv prisvajanja Bosne od susjednih država.

Bošnjacima je ostalo pitanje čemu ti natpisi TITO po brdima. Prvi genocidni zločin u NDH, uprkos onome što su nas učili u školi, počinili su Srbi. Srpske su se ustaše (ustanici) obrušile nakon raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine na muslimane u područjima koja su trebala biti granica između banovina Srbije i Hrvatske, prema sporazumu Cvetković – Maček iz 1939. godine. Cilj je bio etnički očistiti granicu od nesrpskog stanovništva. Bošnjake je NDH proglasila Hrvatima arijevcima islamske vjeroispovijesti. S obzirom na njihovu brojnost i ekonomsku snagu, oni su postali i glavna meta napada srpskih pobunjenika. Oni se sredinom 1941. godine još nisu diferencirali među sobom na kasnije četnike (nacionaliste, rojaliste) i partizane.

Tako su prve genocidne zločine u NDH počinili Srbi. Oni su u istočnoj Hercegovini pobili stanovnike sela Ćatovići i drugih muslimanskih sela, a u Krajini su uništili mjesto Boričevac, okolne katoličke župe i muslimanski Kulen-Vakuf. Od 6. do 8. septembra 1941. godine ubijeno je približno 50% stanovništva Kulen-Vakufa i Ljutočke doline, 2.300 ljudi oba spola i svih dobnih skupina na izrazito brutalan način. Uz ubistva, zapaljene su i uništene džamije u dolini, a kuće su temeljito opljačkane. Motiv je bio osveta Turcima, a pogonsko gorivo rakija. Dok su mladi skojevci Kulen-Vakufa na minaret džamije objesili crvenu zavjesu kao zastavu da dočekaju oslobodioce, oni su stigli vičući: “Evo Turaka da ih koljemo!”

Zločini nad civilima muslimanima nastavili su se kroz Krajinu, dok 1943. godine pobjeda Titovih partizana nad četnicima u bici na Neretvi, te kapitulacija fašističke Italije nisu uspostavili supremaciju NOVJ-a.

Masovni prelazak četnika u partizane nije bio iznimka. Prelazile su i domobranske formacije, kao i zarobljenici. Vjerovatno je najbizarnija sudbina pripadnika 369. ustaško-domobranske pukovnije, koja je ratovala pod Staljingradom. Preživjeli zarobljenici predani su NOVJ-u, u čijim su se redovima nastavili boriti, te su većinom izginuli u borbama za Čačak 1944. godine. Tito je, treba priznati, ujedinio sve te bivše pripadnike raznih vojski u jednu jedinstvenu vojsku, vođenu čvrstom rukom KPJ, pobijedio u ratu i održao Bosnu cijelom.

Nakon njegove smrti, nakon sahrane, valjda najveličanstvenije u 20. stoljeću, počeli su nicati natpisi TITO, u ružama, u borovima, u kamenju… Ne samo po Bosni nego i po Hrvatskoj, po dalmatinskim otocima… Koliko god izgledalo poltronski i idolopoklonički, veza između natpisa TITO i krajeva koji su prošli veliku nevolju kroz Drugi svjetski rat očita je. Kulen‑Vakuf bio je poprište genocidnog zločina. Genocid koji su, paradoksalno, počinili Srbi u genocidnoj hrvatskoj državi. U svijesti običnog čovjeka mir u području koje “vječno ratuje” značajno je postignuće. I ispisivanje njegovog imena u drvetu ili kamenu svojevrsna je hamajlija, hodžin zapis protiv uroka u zlim vremenima. Tako je u Vakufu. I džamija, i tvrđava, i Tito. Bosna je to.

 

PROČITAJTE I...

Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod

Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!