fbpx

OTKRIH DA NIŠTA NE ZNAM O SVOM PORIJEKLU

U augustu 1978. godine jurili smo našim prvim “Stojadinom” ravnom domovinom Tibora Kayana. S njim će započeti moja tajna i strastvena potraga za korijenima, koja je i nas, u balkanskim gudurama, zahvatila nakon Korijena Alexa Haleya i TV serije nazvanoj po glavnom junaku djela – Kunta Kinte

 

Piše: Ibrahim KAJAN

 

Unosio sam dragocjeni zavežljaj iz kojeg je provirivao Hanin nosić u novi stan iz kojeg su dopirale i prekrivale nas vedre note kompozicije Đele Jusića. To je tako udesila Hanina starija sestra, koja je naštimala na kasetofonu snimljenu tatinu pjesmu s lanjskog festivala dječije pjesme u Lisinskom – U očima žute ptice. Kasetofon je bio “odvrnut do daske”, pa je Smaila “smanjila ton” na minimum, da se susjedi ne pobune. U naglo stvorenoj tišini, Hana je glasno zaplakala.

Skrećući iz Ilice prema Cvjetnom placu, pogled mi pada prema staklenim vratima male galerije “Josip Račić”. Plakat kojim je otvorena prva septembarska izložba Munira Vejzovića bio mi je dovoljan apel da “potrošim” nešto vremena u tihom prostoru nove zagrebačke galerije. Ime slikara bilo je novo, bosansko, porijeklom iz Doboja. Iz teksta u skromnom katalogu saznah da je upravo diplomirao u klasi slikara Mezdjića, ali da mu je ovo druga izložba, i to isključivo crteža olovkom. Izložbe crteža uvijek djeluju skromno, pretežno su u malim formatima, nasuprot djelima zamanih veličina u raskoši ulja, akrilika ili suhih pastela. Dok sam razgledao, ušao je i autor s kojim me upoznade kustosica, pa se otvori i mali nepretenciozni dijalog o crtežu “kao takvom”. Dan kasnije sam napisao mini esej o Vejzovićevim crtežima. Da ga nisam objavio u Vjesniku (29. septembra 1977), te da ga nije citirao u svojoj monografiji Josip Depolo (Munir Vejzović, Grafički zavod Hrvatske, 1988), danas vjerovatno ne bih ni znao za taj tekst. (Po Depolovoj bibliografiji o kritičkoj recepciji Munirovih slika, zanimljivo je da taj moj zapis u vrhu najranijih tekstova, jedino je stariji – Kasima Derakovića, rano umrlog dobojskog pjesnika, objavljen u lokalnim dobojskim novinama.)

Na recentnoj izložbi Munir se, dakle, predstavio “skromnom” disciplinom, crtežom, kojem je pristupio nadasve odgovorno i ozbiljno, s punom sviješću o njegovoj važnosti, reinterpretira Depolo moj zapis i uočava namjerno poigravanje u našem kratkom dijalogu, koja Vejzoviću omogućava gotovo sarkastičan odgovor na moje blago uočavanje da “mnogi ne drže do crteža”… “Crtež? Pa on se i ne uzima uvijek ozbiljno!” Munir ga je uzeo ozbiljno.

Izložbe crteža Munir, koliko mi je poznato, kasnije nije priređivao. Njegova razvojna linija išla je koloritnosti i erotičnosti, grafici, izvan škola i svake pomodnosti. Od njega sam prvi put čuo da više voli jedan pjesnikov tekst o svojim slikama nego deset profesionalnog povjesničara umjetnosti. Rekao je to nakon što sam “otkrio” da je prvi tekst o njegovim slikama napisao danas zaboravljeni pjesnik Deraković, njegov, a i moj prijatelj iz rane mladosti.

PUT U MAĐARSKU, U POSTOJBINU

Kroz 1977. godinu sve češće susrećem u dnevnim novinama karikature jednog mađarskog autora – s mojim prezimenom. Mali portret o njemu, Tiboru Kayanu, objavilo je i Oko. Iz tog teksta razabrao sam da je Tibor prošle godine proglašen laureatom “Ruže Montreala” kao najuspješniji svjetski karikaturista. Čitam Smaili taj kratki zapis i prvi put lansiram želju da upoznam Tibora i da se preko njega barem obavijestim o tom dijelu svoje “u historiji zagubljene mađarske rodbine”. Smijemo se, osjećam toplinu oko srca. Kroz misli mi prolazi Enver Čolaković i njegov mađarski “prijevod” mog prezimena.

“Možemo idućeg ljeta na Balaton i u Budimpeštu”, veli Smaila, “pošto si tek položio vozački, Mađarska ti je kao vozaču-početniku idealna, ravna k’o sinija!”

“Baš tako. Ja i tako vozim s dignutom ručnom!”

Tako je i bilo. U augustu 1978. godine jurili smo našim prvim “Stojadinom” ravnom domovinom Tibora Kayana. S njim će započeti moja tajna i strastvena potraga za korijenima, koja je i nas, u balkanskim gudurama, zahvatila nakon Korijena Alexa Haleya i TV serije nazvanoj po glavnom junaku djela – Kunta Kinte.

Do tada sam poznavao samo svoju vlastitu porodicu, nekoliko rođaka istog prezimena u Mostaru i u Blagaju odakle potječemo – i to je sve. Vjerovao sam da Kajana više nigdje i nema, jer za svoje prezime, izvan spomenutih lokaliteta, nikada nisam čuo. Ipak, prije nego što “naletjeh” na Tibora, znao sam, mada ništa konkretno, za Kajane u Turskoj i za značenje u turskom (kamen koji se kliže), a preko Envera Čolakovića za značenje u mađarskom (zlobec).

“Jesi li čitao Razgovore ugodne naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića? Pogledaj, možda ćeš se iznenaditi”, jedna je od Enverovih sugestija koju sam odavno zaboravio, ali sad, prije odlaska u Mađarsku, posudih je u knjižnici i otkrih jednu zagonetku, vrijednu da je odnesem nepoznatom Tiboru. Među mostarskim muslimanima, uz Pale, Pandure, Paloše i Peloše, Kajani su se “pojavili” krajem 17. stoljeća turskim gubljenjem mađarskih teritorija.

TIBOR KAYAN, “IZGUBLJENA PORODIČNA KARIKA”

Preko jedne turističke agencije pronašli smo privatni smještaj u centru goleme Budimpešte. Vlasnicu stana zamolio sam za telefonski imenik. U ogromnoj kupusari potražih svog rođaka Tibora, kad tamo cijela jedna trostupačna stranica Kayana.

Nazvah prvog Kayana.

“Ovdje Kajan”, rekoh na njemačkom, “trebam Tibora Kayana.”

“Halo, halo, ovdje Kayan. Vi ste?”

“Ja sam Kajan!”, ponovih, pretpostavljajući da nije shvatio ko sam.

“Tražite Kayana? Ja sam Kayan.”

“Razumijem, ali – ja sam Kajan!”, već me uhvatio i smijeh i, naravno, počesmo se, kao po dogovoru, smijati…

Napokon, uspjeh upitati: “Tibor Kayan, karikaturista?”

“O da, taj sam!”

Izrazih želju da se upoznamo. Došao bih blizu njegovog radnog mjesta, u neki hotel, kafić, gdje bih ga pričekao, sa Smailom i dvije kćerkice, Leylom od 7 i Hanom od godinu i po. “„Onda je najbolje da dođete u hotel na obali Dunava, tačno preko puta moje firme ‘Népszabadság’, novinske kuće.”

Tako i uradismo. Kad smo izašli iz taksija, u blizinu hotela, na samoj obali Dunava, spazismo skulpture sedmerice konjanika, predvodnika sedam ugarskih plemena koji će ujedinjeni izrastati u veliki narod. Hunski doprinos ratnika Atile, zvanog Bič Božiji, duboko je utkan u mađarsku ispisanu i intimnu historiju, pa se njegovo ime nadijeva dječacima podjednako često kao i u “turanskim zemljama” koje je “dotaknula” Atilina osvajačka moć oružja i tutanj brzonogih konjanika “zlatnih hordi” njegova sina Džingis-kana.

Ušli smo u hotel preko puta novinskog nebodera, s barom u prizemlju. U baru nije bilo, osim konobara za sjajnim šankom, nikoga. Sjeli smo nasuprot ulaznih vrata, da mogu odmah “prepoznati rođaka”. Prvo je ušao jedan debeljuca, a ja sam odmah rekao da “u Kajana nema debeljuca”, zatim jedan lik poput Dugonje (bez Trbonje i Vidonje), što sam odmah odbacio kao mogućnost da bi mogao biti Kajanom, te, napokon, uđe i treći… Odmah ga prepoznah. Cijelo mu je lice bilo jedan veliki osmijeh. Gledao je ravno u nas četvero Kajana. Mahnuo nam je rukom u kojoj je stiskao knjigu. Srdačno smo se rukovali, pomalo se zagledali, “otkrivali” možebitne “plemenske sličnosti”, te odmah djeci naručili sokova, a nama, punoljetnima, “tri duga, velika kapučina”. Ispričao sam Tiboru kako sam ga otkrio u novinama i poželio upoznati.

“Kad ste se javili telefonom, pomislio sam da se šalite, ali tako su, kad sam se ja, dječakom, prvi put predstavio djeci u pučkoj školi mislila i djeca: da se zafrkavam i da sigurno nisam Kajan, nego jedan zafrkant. U mađarskom kajan može značiti svašta, ali najčešće zlobnik, podlac, heretik, nekad i šaljivdžija, pa su i tada i kasnije mnogi mislili da mi je to pseudonim…”

Tako je započeo naš razgovor, a nastavio otvaranjem njegove knjige Meglepo Táblák, koju mi je donio na dar. “Nažalost, nemam više nijednog primjerka svoje prve knjige, ali ima posljednji koji mogu darovati od svoje druge knjige, pa sam vam je donio da je možete s najmlađom djevojčicom ‘čitati’. Sve su moje misli u karikaturi ‘bez riječi’, jezik ne treba znati, ali je poželjno da se u glavi ima malo pameti!”

Pisao je posvetu, a prije nego je stavio tačku, obrati se Smaili: “Vidite, gospođo, mada se Vaš suprug i ja prezivamo Kajan, vjerujem da je i on, kao i ja, dobar čovjek uprkos prezimenu, koje nam je nekad davno nadio neki zavidni čovjek!” No, zapitao me što Kajan znači u “materinskom jeziku, Serbokroatische…” Ne znam, zapravo, korijen riječi, jer leksem nije slavenski, ali je najbliže pojmu pokajanja, onoga koji se kaje.

A leksem kajan, uvjeren sam, nije stari ugarski pojam nego je avarski, u koji su Ugri utisnuli svoje osjećanje strave i mržnje prema “kralju abarskom” Kajanu, zbog zlodjela počinjenih “u stoljeću VI”, u ono doba kad se historija još nije razlikovala od mitoloških čuda i čarolija. Iz te je vizure dospjela i u Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića, u prozni segment događaja posli Kristana 614. (godinu). Bi za kralja slovinskoga abarskoga Kajan, i ovi porobi i osvoji vas Friul, obside grad veliki Vidam, u komu zapovidaše udovica Romilda, i videći iz grada rečenoga kralja Kajana zaljubila se biše u njega, komu posla virna poklisara dajući mu na znanje, da će mu grad pridati, ako je uzme za ženu. Obeća se Kajan, i pusti nesrićna žena Abare u grad, koji sve posikoše građane i nevirnost veliku učiniše. Kajan prvu noć spava je s Romildom, posli toga pridavši je u ruke mnogi bludnika, napokon čini je na kolac nabiti. Dilo nemilo i sasvim opako…

Tibor je u jednom trenutku bio doslovno zapanjen! Lice se preobražavalo od unutarnjeg refleksa zbiljne zgroženosti do povratka u surovu zbiljnost persiflažne historije koja se izruguje sama sebi. Tibor reče: “To je bilo u doba kad su muškarci bili junaci…” Otvorio je svoju knjigu karikatura i pronašao jednog “udvarača” iz kamenog doba kako “osvaja” drevnu ljepoticu – “nježnim udarcem toljage po glavi” – i odvlači držeći je za konjski rep u svoju špilju. Toliko smo se smijali da je dotrčao konobar.

Tibor se morao vratiti u redakciju, a ja sam svoju malu porodicu odveo na obalu Dunava, pred polukružni “ugarski Panteon” – Trg narodnih heroja. S Tiborom ćemo se još stići susresti u jednom od četiri dana turističkog boravka u Budimpešti. Nakon toga, Balaton!

 

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!