fbpx

OTIŠLA JE DIVA SEVDALINKE

Usuđujem se reći i ovo: bosanska / bošnjačka kultura gubi njenim odlaskom jednu od krucijalnih ličnosti, veliku interpretatoricu sevdalinki, sakupljačicu narodnog blaga, posljednju u nizu onih koje su se sakupljale i formirale oko glazbene produkcije Radija Sarajevo, kasnije Radio-televizije Sarajevo / Bosne i Hercegovine

 

 

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Prolazimo kroz teške dane, smrt kao da je svuda oko nas. Nije lako kad izgubiš nekoga tko je od tebe udaljen tisućama kilometara, ali si ga sretao na koncertnim podijima, imao prigodu da ga osobno upoznaš ili da se njegovoj umjetnosti diviš slušajući snimke na nosačima zvuka. Ali kad ti ode netko za koga si vezan tisućama ljudskih silnica, onda bolu i plaču kao da nema kraja.

Kad mi je u ponedjeljak ujutro, 20. aprila, došla vijest da je na ahiret preselila hadži Emina Ahmedhodžić-Zečaj (Sarajevo, 1931), srce je prepuklo, suze se nisu mogle zaustaviti. Otišla je najveća od najvećih interpretatorica sevdalinke. Ali za mene i osoba za koju sam od prvog trenutka kada sam je upoznao vezao na ljudskoj, intimnoj ravni kakvu nisam ostvario ni s jednom drugom u mojoj dugoj profesionalnoj karijeri.

Eminu Zečaj upoznao sam bolje kad sam dobio nalog da kao “bjegunac” i već uvaženi kritik u Ljubljani realiziram koncert sevdalinki u okviru umjetničkog festivala “Mesto žensk” 1996. godine, a na kojem će, osim nje, nastupiti i još jedna diva sevdalinke Beba Selimović, te Vesna Hadžić, a uz pratnju orkestra Omera Pobrića. Elitna dvorana Cankarjevog doma, elitni gosti i veliki uspjeh. Ali ono što me je definitivno savladalo bila je plemenita umjetnost i plemenita duša Emine Zečaj. Znao sam njene interpretacije dobro, volio je slušati na radiju i televiziji, imao njene ploče, ali kad sam s njom ostvario ljudsku relaciju, to se poštivanje njene ličnosti produbilo gradeći se u širokim meandrima obostrana poštivanja, otkrivanja vrijednosti ljudskog duha i ljepote.

I to se nastavilo – koncerti, posjete u njenom toplom domu, sakupljanje građe o njoj, trenutci intime kada se ona otkrivala u raskoši svoje iznimne ličnosti – nikad nije bilo kraja da se otvori neka nova stranica te kompleksne, samozatajne, plemenite ličnosti. Naglašavam i kao umjetnice, ali i ličnosti, hanume koja je u svakom od susreta pokazivala neposrednost i toplinu bosanske žene iznimnih kvaliteta. I to bez udaranja u talambase, opet i kao umjetnice i kao ličnosti sakrivene iza kapidžika njenog toplog doma.

Usuđujem se reći i ovo: bosanska / bošnjačka kultura gubi njenim odlaskom jednu od krucijalnih ličnosti, veliku interpretatoricu sevdalinki, sakupljačicu narodnog blaga, posljednju u nizu onih koje su se sakupljale i formirale oko muzičke produkcije Radija Sarajevo, kasnije Radio-televizije Sarajevo / Bosne i Hercegovine.

Rođena u staroj sarajevskoj bošnjačkoj obitelji Ahmedhodžić 1931. godine, sa završenom tekstilnom školom, ali i medresom, Emina zarana u dodiru s bosanskim narodnim blagom pjeva stare pjesme i sakuplja ih gdje god da je putovala i nastupala. Emina Zečaj pripada poratnim generacijama pjevača (misli se na Drugi svjetski rat) koje smo označavali terminom “radijski pjevači”, dakle oni vokalni interpretatori koji su morali proći kroz strogu i vrhunsku izobrazbu suradnika / korepetitora iz muzičke produkcije Radija Sarajevo, e da bi tek nakon teškog drila i obrazovanja dobili prigodu da snimaju s orkestrima koji su tada radili, ali ih danas nažalost više nema. Legendarne su to ličnosti, danas pomalo zaboravljene: Beluš Jungić, Zvonimir Nevžala, Ismet Alajbegović Šerbo, Jozo Penava. Oni su s pjevačima radili na njihovim interpretacijama i dovodili ih do savršenstva i lakoće kakva i danas fascinira, pogotovo ako se sluša odlična antologija bosanskohercegovačke sevdalinke, koju će prije koju godinu realizirati kao posebni projekt prof. dr. Tamara Karača Beljak.

No put Emine Zečaj bio je nešto drukčiji od njenih kolegica i kolega s kojima je rado nastupala ili ekstenzivno snimala u studijima, bilo radijskim, bilo televizijskim. Iako je i sama ponekad znala otpjevati neku od pjesama koju su komponirali suvremeni autori, pa čak i ona sama, o čemu se malo zna, njena je ideja bila da sačuva onaj arhaični sloj sevdalinke, te tužne, poravne pjesme koja je zrcalila toliko valera života koji se stoljećima gradio u Bosni i Hercegovini. Umjesto da se otisne na suvremenu estradu, koja će tih godina naprosto buknuti, njena je intimna ideja bila da sačuva trajne vrijednosti koje su tu pjesmu učinile tako posebnom, tako jedinstvenom i u svjetskim okvirima.

Pjevala je čistim, kristalnim glasom punih melizama stare napjeve o izgubljenim ljubavima, o ljepoti gradova i cijele domovine, o ljudskim dramama na način koji je naprosto bio fascinantan. Ne prepustiti se silnicama narastajuće estrade i mirisu lakog dobitka, nego ostati vjeran toj poruci koja kao da se polako gubila i nestajala u vrevi modernog života. Pa je sakupljala i izvodila ne samo poznate sevdalinke, mada i njih, nego i one koje su bile skoro zaboravljene, a koje je bilježila u svoje teftere (koje mi je pokazivala, držala ih je u jednom posebnom čekmedžetu). Snimala je te arhaične napjeve pjevajući ih s nevjerojatnom muzikalnošću, kristalno čistim glasom, s onim karakterističnim ukrasima, uvijek duboko poštujući i razumijevajući i melodiju i tekst.

Nije Emina Zečaj pripadala onom sloju interpretatora koji su imali enciklopedijsko znanje poput dr. Himze Polovine ili Zaima Imamovića, ili Hamdibega Šahinpašića, ali je njen ukus, instinkt što je to dobro i ispravno, što vrijedno, a što nije u pojedinoj pjesmi, bio naprosto fascinirajući. Stajala je samozatajno i ponosito u pozadini velikih interpretatora sevdalinke, nekako pomalo odgurnuta, ali je takvu poziciju izabrala svjesno radeći nešto što su trajne vrijednosti te pjesme od kojih nikada nije željela odstupiti.

I redali su se studijski snimci. S Narodnim orkestrom Radija Sarajevo i s legendarnim Ismetom Alajbegovićem Šerbom posebno, pa onda i s Tamburaškim orkestrom iste kuće koji su predvodili Drago Trkulja i prije toga Jozo Penava (čije je pjesme rado pjevala), ali će u jednom biti i sama i netko tko krči nove putove. Manje je poznato da će ona biti prva pjevačica koja će se na sceni pojaviti uz pratnju saza – tog prastarog kordofonog instrumenta koji je u Bosnu došao s naletom osmanske civilizacije. U toj intimi “kucanja u saz” i njenog bajkovitog glasa nastale su neka od najboljih tumačenja poznatih i manje poznatih sevdalinki. Ona nije samo pjevala, ona je svojim interpretacijama gradila najviše moguće standarde dajući tim pjesmama dušu i nijanse kakve su bile duboko skrivene.

Redali su se njeni suradnici na sazu, prije svih Selim Salihodžić i dr. Hašim Muharemović, a onda i čudo iz Hrasnice Ćamil Metiljević (sjajan i kao graditelj sazova), te primarijus dr. Mehmed Meša Gribajčević. S ovim će posljednjim tijekom zadnjeg rata odlaziti u studije RTV Bosne i Hercegovine i realizirati seriju briljantnih snimaka, koji su nažalost ostali zapreteni u arhivama a da se nikada nisu pojavili na nekom od nosača zvuka. I onda njena vezanost za rahmetli Omera Pobrića, harmonikaša, kompozitora i producenta, i njegov legendarni studio smješten u selu Mulići pored Visokog, kod kojeg će, kao i dr. Himzo Polovina i Safet Isović, snimiti seriju sjajnih snimaka pred ovaj rat i odmah nakon završetka mahom uz “kucanje saza” dr. Mehmeda Gribajčevića i Ćamila Metiljevića, kao i uz mijeh harmonike domaćina.

Neke od pjesama koje je Emina Zečaj donijela na svoj specifičan način trebali bismo barem nabrojiti: Voljeli se Mujo i Nizama (njen snimak naći će se na fenomenalnoj kompilaciji bosanske narodne pjesme Bosnia: Echoes from an Endangered World, koju će etnomuzikologinja dr. Ankica Petrović realizirati za poznatu američku etiketu “Smithsonian Folkways”, a uz pomoć još jednog velikana svjetske etnomuzikologije dr. Anthonyja Seegera 1993. godine uz izvedbu pjesme Vila viče s vrha Trebevića), U Travniku na Daltabaniku, Kad puhnuše sabahzorski vjetrovi, Pšeničice, sitno sjeme, Haj, otkako je Banja Luka postala, Vila viče sa vrh Trebevića, Hvalila se Šaćira kaduna, Na livadi na serdžadi, Ko pokida sa grla đerdane i mnoge, mnoge druge.

Neki od snimaka tih pjesama razasuti su na nosačima zvuka, bilo pod njenim imenom ili pak na različitim kompilacijama. Nalazimo je svuda – od “Jugotona” i “Croatia Recordsa”, preko “Beogradisca” i “Sarajevodiska”, pa sve do ekskluzivnih dokumentarnih izdanja Muzičke akademije u Sarajevu i na koncu “Gramofona” i Muzičke produkcije RTV Bosne i Hercegovine, te Instituta sevdaha Omera Pobrića. Njenu će izvedbu sevdalinke Il’ je vedro il’ oblačno s njenim dopuštenjem posemplati kongenijalni (i opet pokojni) Adi Lukovac, bit će snimljen sjajan klip i taj će snimak biti dio soundtracka za film Dine Mustafića Remake.

Posebno treba naglasiti da se Emina Zečaj nikada nije zatvarala u vlastitu kulu od bjelokosti. Iako je inzistirala na nekim arhaičnim vrijednostima sevdalinke kao nitko drugi oko nje, ona je rado, s lakoćom i otvorenošću komunicirala s mladima i sa znanstvenicima koji su njeno djelo istraživali i obrađivali. Od pokojnog akademika dr. Cvjetka Rihtmana, koji ju je otkrio, preko dr. Ankice Petrović do mlađih – dr. Tamare Karača Beljak, ili onih najmlađih – Damira Imamovića, Zanina Berbića ili Damira Galijaševića, ona je svima rado prenosila tajne svoje umjetnosti, otkrivala im zaboravljene pjesme i načine kako ih je interpretirala. Nekada se s mlađima nije ni slagala u svemu, ali nikada nikome nije zatvorila vrata svoga doma. Pamtimo da je dr. Ankica Petrović svoju studenticu na Muzičkoj akademiji u Sarajevu Azru Pašić Jovanović nagovorila da tema njenog diplomskog rada bude upravo umjetnost interpretacije sevdalinke Emine Zečaj, koji je ona odbranila s uspjehom.

Na koncu, tragove i zapise o njenoj umjetnosti naći ćemo u nekim od najreferentnijih glazbenih izdanja. O njoj su pisali i Kim Burton, muzikologinja, harmonikašica i pijanistica iz Londona, u drugoj svesci trotomnog The Rough Guide to World Music (drugo izdanje, decembar 2009, Rough Trade / Pinguin Group); ona će se nakon ovog rata pojaviti na nekim od velikih i važnih festivala diljem Europe slavljena kao neprijeporna diva sevdalinke (Italija, Slovenija, Austrija); njeno djelo ostaje kao nepresušni izvor za istraživanje, ali i inspiracija novim generacijama izvođača sevdalinki kojih je sve više i više. Sve uz želju da sačuvaju temeljne valere te prekrasne pjesme koje je zastupala Emina Zečaj, ali i da ih nadograde i dovedu u dijalog sa suvremenošću.

 

PROČITAJTE I...

“Globalizacija i tehnologija već su učinile svoje, tako da ljudima više ime i prezime skoro i ne treba, svi smo postali samo brojevi i svuda traže od nas da “ukucamo” neki svoj identifikacioni broj, pa ako niste neki broj, neki konto ili pasvord, ne pomaže vam pa da ste i sam Putin ili Trump. Kako stvari stoje, vlasnici moćnih tehnologija već nas uče da nam mozak i razmišljanje nisu ni potrebni, oni imaju sve za naše glave, istina za naše mukom zarađene pare”

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 01.05.2020.

    Sevdalinka je jedna od najvecih prokletstava u istoriju Bosnjaka. Nacin izvodjenja i sadrzaj tekstova poticu najnize porive u covjeku gdje se konstanto preplicu požuda i sujeta. Bosnjaci gotovo da nemaju epsku poeziju. Sevdalinka nema nista plemenito u svome sadrzaju i svodi se na ideju ‘u se na se i poda se.” Nama treba epska poezija koja slavi nasu proslost, cast, zrtvovanje, vjeru, postenje i obraz.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!