Otišao je s jednim ruksakom, a danas je vlasnik nekoliko firmi

U Njemačku je otišao 3. maja 1973. godine iz Hrvatske, gdje je završio srednju školu u Rijeci, a onda preko firme “Braća Kaurić” iz Zagreba u Njemačku. Ističe da je zapadnoevropsko tržište veoma probirljivo i da je kvalitet i rad jedino mjerilo, pa ako radiš, dobro opstaješ, u suprotnom te nema. Do 1996. godine njegova firma je radila i poslovala isključivo na području Njemačke, a onda je odlučio da se vrati u rodni kraj i prebaci firmu u Krajinu da bi pomogao državi i svom narodu

 

 

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Adem Ibradžić vlasnik je “A.D.S.I. montaže” iz Vrnograča kod Velike Kladuše. Firma je osnovana u novembru 1989. godine pa ove godine u novembru puni 30 godina rada. Do 1996. godine firma je radila i poslovala isključivo na području Njemačke, a onda je njen vlasnik odlučio vratiti se u rodni kraj i prebaciti firmu u Krajinu da bi pomogao državi, svom narodu i zaposlio ljude. U Njemačkoj je radio s izbjeglicama, a onda je došao u rodni kraj i pokrenuo posao preko detašmana – državnog ugovora između Njemačke i Bosne i Hercegovine. Na početku je, kaže, bilo malo teško raditi s detašmanima (poseban vid poslovne saradnje između preduzeća s teritorije jedne države koje, na osnovu sklopljenog ugovora s preduzećem iz druge države, izvodi radove u toj državi), ali su Vanjskotrgovinska komora BiH i Federalna komora uvidjeli korist i odobrili su mu kontingent, tako da trenutno firma ima deset posto bh. detašmana van zemlje i zapošljava oko 150 ljudi.

“Od samog početka nije bilo ovako kao danas. Bio je to manji obim posla, da bismo postepeno rasli sve više. Moram ovdje pohvaliti Federalnu komoru i Vanjskotrgovinsku komoru BiH, koji su dosta toga učinili za mene. Ali s druge strane i sama firma ‘A.D.S.I. montaža’ nije napravila nikakav incident ili neki prekršaj na carini ili tamo vani, tako da je to išlo jedno s drugim. Međutim, ovdje poslije nastaju problemi. Kada se s detašmanima radi, uposlenici mogu raditi dvije godine, a onda dvije godine moraju napraviti pauzu ili mogu raditi devet mjeseci, a onda napraviti pauzu od tri mjeseca. S obzirom na to da se mi bavimo limarijom i da je to specifičan posao i da takvih radnika nema puno na biroima rada, odlučili smo ovdje pokrenuti pripremu, odnosno proizvod od lima koji se zatim montira vani na mjestu izvođenja radova.

To sam uradio najviše zbog tih ljudi koji moraju pauzirati tri mjeseca, da bih ih zadržao u firmi, jer ljudi ne mogu čekati i idu raditi negdje drugo i više ih neću dobiti, a želio sam da zadržim majstore. I tako smo otvorili limarsku radionu, tako da smo materijal uvozili iz Njemačke, a izvozili u Njemačku gotov bosanski proizvod. To smo na početku radili u manjem obimu, da bismo danas dostigli broj od 50 uposlenika koji ovdje rade. Većinom su to ljudi koji su odozgo došli i na toj su pauzi, a ima i onih koji su ovdje oženjeni, te ih ne interesira Njemačka i da tamo rade. Obično ovdje ljudi nauče pripremu i montažu i onda ih šaljemo gore na rad”, priča Adem Ibradžić.

Ističe da je zapadnoevropsko tržište veoma probirljivo i da je kvalitet i rad jedino mjerilo, pa ako radiš, dobro opstaješ, u suprotnom te nema. U “A.D.S.I. montažu” dolaze i učenici srednjih zanatskih škola s područja Velike Kladuše, gdje dobiju kvalitetnu obuku i priliku da se po završetku školovanja zaposle. Ima ih, kaže Ibradžić, danas koji rade po Njemačkoj i Belgiji. Trenutno firma ima oko 180 izvoza godišnje. U maju su predstavnici firme u velikokladuškim školama održali prezentaciju u okviru koje su učenike pozvali da pohađaju praktičnu nastavu u ovoj firmi. U Njemačkoj trenutno imaju dvije ispostave.

“Prije osam godina imali smo mali broj detašmana, a posla je bilo puno. Tako da smo otvorili jednu firmu u Sloveniji i preko koje smo, zbog olakšanog dobivanja viza Slovenije, slali ljude u Njemačku. Radili smo tako dok je išlo, ali su nam onda kazali da ne možemo dalje tako i da moramo pola posla imati u Sloveniji. Međutim, cijene posla u Sloveniji nisu nam odgovarale i nismo se mogli uklopiti i tu smo firmu stavili u stanje mirovanja, u slučaju da nam zatreba da je ponovo aktiviramo. Njemačka je u posljednje vrijeme olakšala vizni režim, tako da radimo odavde iz Bosne, jedan dio ljudi smo uspjeli prebaciti na njemačke papire, ali još uvijek radimo s kontingentom”, kaže Ibradžić.

U Njemačku je otišao 3. maja 1973. godine iz Hrvatske, gdje je završio srednju školu u Rijeci, a onda preko firme “Braća Kaurić” iz Zagreba u Njemačku. Prisjećajući se toga, kaže, otišao je s jednim ruksakom, a danas je vlasnik nekoliko firmi. U Njemačkoj se, priča Ibradžić, firma osnuje za sat vremena, sve je olakšano.

“Kada sam došao u Njemačku, najprije smo radili u Aachenu u jednoj termoelektrani. Tada nas je iz Zagreba stiglo oko 50 ljudi. Svi su bili VK radnici, ali kad je trebalo pokazati to na djelu, većina ih nije imalo pojma. Ja sam imao sreće da sam prije toga radio u Rijeci u firmi ‘Treći maj’, gdje sam stekao iskustvo. To je jedan vrlo interesantan posao. Jedan od lakših poslova, ali ujedno i najtraženiji u Njemačkoj. Moja porodica živi u gradu Karlsruheu, u pokrajini Baden‑Wurttemberg, na tromeđi tri njemačke pokrajine. Tamo su mi djeca i tamo imamo objekte naše firme. Najveći posao imamo u poznatoj njemačkoj firmi BASF (‘ehemals Badische Anilin- & Soda-Fabrik’), gdje je napravljena prva atomska bomba.

Našim ljudima ta firma je poznata po audiokasetama koje su se i ovdje kod nas prodavale. Firma ima 16 ulaza i kod njih imamo veliki stalni posao. Objekt firme je dug 16 kilometara i tu radimo izolacije. Tamo je lahko osnovati firmu. Odeš u općinu i popuniš formular, predaš kao ovdje kada ideš ovjeriti nešto. Oni te onda upišu u onu veliku knjigu i udari štembilj na ono geverbe i možeš ići. Kasnije ti sve dolazi jedno po jedno. To je onih pet ili šest formulara, jedan za komoru, jedan u poresku upravu i tako. To jedno po jedno rješavaš i to je to. Ne pita te niko koliko ćeš radnika zaposliti. Možeš imati radnika koliko hoćeš, samo je glavno da ih prijaviš, inače, ako te uhvate, kazne su ogromne. Možeš odmah ugasiti firmu”, priča Ibradžić.

Prošle godine kupili su novu mašinu koja siječe limove. Cijena je mašine oko 200.000 KM. Adem Ibradžić aktivno pomaže svoju zajednicu te je učestvovao u izgradnji džamije u Karlsruhe. Kaže da je ljubav prema islamu i svom narodu kod njega neupitna. Uprkos njemačkoj disciplini koju je stekao radeći gotovo pola životnog vijeka u Njemačkoj i snažnoj volji da za svoju državu i narod učini neku pozitivnu stvar, Adem Ibradžić, kao i mnogi bošnjački investitori koji su napuštali BiH, u posljednjih nekoliko godina i sam razmišlja da se povuče. Kao glavne razloge navodi razočaranost u sistem zakona i veliku korupciju koja je prisutna u njemu. Ako BiH i Krajina izgube i ovog privrednika, bit će to samo još jedan u nizu onih koji se nije mogao nositi sa surovom bosanskom realnosti koja odavde tjera i one najupornije patriote.

 

 

PROČITAJTE I...

Sindikat apelira na ministra Džindića da se ne pokoleba i ne uzmiče pred “ovim perfidnim napadima, koji nisu motivirani proklamiranom borbom za dobrobit RMU Banovići, ljudska prava, toleranciju i jednakost, već nekim drugim, podmuklim, politikantskim, pa i ličnim interesima”.

Da bi osoba koja je podnijela zahtjev za azil mogla pristupiti tržištu rada u Bosni i Hercegovini, mora čekati devet mjeseci. Ako u toku tih devet mjeseci zahtjev za azil ne bude obrađen i ako za to krivac nije podnosilac azila, osoba se može prijaviti na evidenciju nezaposlenih osoba pri kantonalnim službama za zapošljavanje. Međutim, dok je migrant prijavljen na evidenciju zavoda, on nema pravo na zdravstvenu zaštitu niti bilo kakve novčane naknade. Kada se zaposli, odnosno kada dobije radnu dozvolu, na osnovu toga ima pravo na dobijanje dozvole za boravak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!