Organizirana krađa glasova

Visoka izborna komisija (YSK) došla je u poziciju da istražuje samu sebe, odnosno općinsku (i provincijsku) izbornu komisiju. Nezakonitosti u formiranju kontrolnih timova, koje su sada evidentne iz obrazloženja YSK, bit će praćene krivičnim istragama

Piše: Bojan BUDIMAC

Poslije nekoliko odlaganja, Visoka izborna komisija (YSK) u srijedu, 22. maja, u popodnevnim časovima objavila je detaljno obrazloženje odluke o poništavanju izbora za gradonačelnika Istanbula. S obzirom na to da se obrazloženje detaljno bavi svim nepravilnostima navedenim u vanrednoj žalbi Partije pravde i razvoja (AKP), a samo nabrajanje tih nepravilnosti zauzima nekih 20 strana, onda 250 strana i nije veoma mnogo. Naime, obim obrazloženja predmet je fascinacije zvaničnika Republikanske narodne partije (CHP), njenog kandidata Ekrema Müdafe a.k.a. İmamoğlua, i satelita im, uključujući žurnaliste i “talking heads” na televizijama.

Ovi su potonji već u srijedu uvečer na TV kanalima ostrašćeno raspravljali dokument koji nisu stigli da pročitaju, praveći se da sve znaju o njemu. Sam Ekrem Müdafa a.k.a. İmamoğlu je tri dana kasnije, u subotu, na jednoj TV priznao da je pročitao samo sažetak obrazloženja odluke Visoke izborne komisije, da bi dodao do bola populističku (i isto toliko glupavu) analogiju: “Kada bih slabo stajao sa znanjem iz književnosti, ispisao bih stranice i stranice odgovora. To se desilo svakom đaku. Međutim, kada znate materiju, onda napišete odgovor na jednoj strani.” Poređenje pravnih dokumenata s testovima iz književnosti? Stvarno?

GLASALI I MRTVI

Kada se napravi najgrublje sažimanje tih 250 stranica obrazloženja (što ne čini baš potpunu pravdu tom dokumentu), dolazi se do toga da su izbori za gradonačelnika Istanbula poništeni iz triju razloga.

Prvi je to što su glavni kontrolori 754 glasačke kutije bili nezakonito postavljeni na tu poziciju. Broj glasača za te 754 glasačke kutije jeste 212.276. Podsjećanja radi, zvanična razlika u glasovima, koja se istopila na manje od pola nakon (vrlo) ograničenog ponovnog brojanja, bila je oko 29 hiljada. Nezakonito postavljanje glavnih kontrolora jeste, po ocjeni YSK (i ne samo nje), ozbiljno podrilo integritet izbora.

Drugi navedeni razlog jeste da su izvještaji o 108 glasačkih kutija bili potpuno prazni. A u tih 108 kutija glasa 30.281 glasač (opet pogledati razliku u glasovima). Bjanko izvještaj čini ove glasove praktično nepostojećim.

Najzad treći navedeni razlog (koji se po obimu, ako je zaista takav, može učiniti čak trivijalnim) jeste da je 706 osoba, od kojih su neke bile rahmetli u vrijeme glasanja, koje nemaju pravo glasa, glasalo na izborima.

Kao što sam jednom prilikom ranije napisao, Visoka izborna komisija (YSK) došla je u poziciju da istražuje samu sebe, odnosno općinsku (i provincijsku) izbornu komisiju. Nezakonitosti u formiranju kontrolnih timova, koje su sada evidentne iz obrazloženja YSK, bit će praćene krivičnim istragama. U samom obrazloženju YSK konstatira da nije dobila zadovoljavajuće odgovore od općinskih izbornih komisija na pitanje kako i zašto su se ljudi van spiskova dostavljenih tim komisijama našli na tim pozicijama. Prema izbornom zakonu, kontrolori (u ime izborne komisije, i. e. države) moraju biti državni službenici, a na ovim izborima bilo je slučajeva da su to bili uposlenici banaka, ljudi iz privatnog sektora, pa i CHP aktivisti.

I baš kao što CHP, Ekrem Müdafa a.k.a. İmamoğlu, i sateliti im, uključujući žurnaliste i “talking heads” na televizijama, “ne primjećuju” vrištećih 16 hiljada glasova koji su nestali u vidu lastinog repa prilikom ponovnog prebrojavanja svega 10% od ukupnih glasova, tako “ne primjećuju” ni ništa sporno u neregularnostima koje u svojoj ukupnosti bacaju sumnju na rezultate izbora, a kada se sve to prevede na jezik običnog svijeta, vrište “organizirana pljačka”. Zapravo smiješno, patetično i u neku ruku je tužno da im je jedini “argument” protiv obrazloženja odluke da se na 250 stranica obrazloženja nigdje ne pojavljuje sintagma “krađa glasova”.

Smiješno je zato što zvaničnici CHP-a, Ekrem Müdafa a.k.a. İmamoğlu, i sateliti im, uključujući žurnaliste i “talking heads” na televizijama, znaju vrlo dobro da se takva sintagma ne može pojaviti u dokumentu YSK-a, koji nije istraživao krađu glasova nego nepravilnosti u izbornom i postizbornom procesu. Patetično je jer im je to jedini argument, a tužno je jer time zaluđuju svoje sljedbenike.

 “GREŠKOM” DOBIO 16.000 NESTALIH GLASOVA

Ekrem Müdafa a.k.a. İmamoğlu jeste jednom dao “objašnjenje” tih 16 hiljada nestalih glasova. U programu Tarafsız bölge (Neutralna zona) CNN-Türk televizije, koji je uzgred izazvao buru među medijskim poslenicima, Ahmet Hakan, žurnalistička “zvijezda” tog kanala (a mislim da nadimak “Kelner” govori sve o njegovoj neutralnosti), usudio se da ga pita o njima (glasovima). Lažni sin imama je, raširivši ruke, rekao da to treba pitati one koji su unosili rezultate u računare. Oh, kako je sve to jednostavno u njegovim očima! Eto, “slučajno” su mu ljudi ispred računara pripisali skoro 16 hiljada glasova više (na uzorku od samo 10%) i to “treba pitati njih” jeste sve što ima o tome da kaže!? Pri tome, kao da se ništa nije desilo, insistira da je “pobijedio”.

Nema nikakve sumnje da će obrazloženje YSK biti jedna od tačaka oko kojih će se lomiti koplja u izbornoj kampanji za (ponovljene) gradonačelničke izbore. Predstavljanje CHP kandidata kao “žrtve” jeste očigledna CHP strategija. Međutim, ta “žrtva” ponaša se vrlo agresivno i sve je teže njegovom izbornom timu da zadrži imidž smiješećeg new age sufi atatürkovca koji će prigrliti sve segmente društva.

Sama ta strategija i prvi je put bila šuplja (no, ipak djelimično uspješna, mora se reći), jer prije svega gradonačelnik Istanbula nije na toj poziciji da se grli i ljubi sa stanovnicima nego da upravlja i razvija grad, a na tom polju CHP kandidat hem nema šta da pokaže, hem ga sustižu “kontroverze” o tome kako je upravljao općinom. Izvještaj o budžetu Skupštine općine Beylikdüzü, kojom je upravljao pet godina, u neku je ruku tragikomično štivo. Teško je odlučiti da li su “detalji” poput činjenice da je 26 rukovodilaca općine raspolagalo sa 120 automobila smiješni ili tužni, no fakat da su, prema obračunima, trošili benzin koji je tri puta skuplji jeste direktno tragičan. Tragikomično je, ali recimo “prihvatljivo”, da je 463 zaposlenih raspolagalo sa 757 računara (710 klasičnih i 47 laptopa), što je skoro dva u prosjeku. No, informacija o novcu potrošenom za godišnje servisiranje 90 (devedeset) štampača – 1,44 miliona turskih lira (oko 210.000 eura), odnosno oko 16 hiljada lira po štampaču (više od 2.300 eura) – kao da dolazi iz paralelnog univerzuma. O trošenju (kapom i šakom) na “kulturu i umjetnost” (najlakše za mistifikaciju) da ne govorimo. S obzirom na to da CHP kandidat, kad ne govori o grljenju i ljubljenu svih segmenata društva, govori o mjerama štednje i ograničenju rasipanja, ovaj izvještaj odlično se uklapa u onu “ko o čemu, gologlav o kapi”.

Glavni razlog zašto je spomenuti program Tarafsız bölge CNN-Türk televizije izazvao burne polemike leži u činjenici da se Ahmet Hakan usudio da dotakne jednu drugu kontroverzu. Grčka štampa slavila je “pobjedu” Ekrema Müdafe a.k.a. İmamoğlua kao “pobjedu jednog od naših”, proglasivši ga Pontskim Grkom. Pont je grčki naziv za područje na obali Crnog mora na sjeveroistoku današnje Turske i Trabzon, grad iz koga je CHP kandidat, definitivno je geografski u “Pontu”, međutim, konotacija proglašenja njega “Grkom” ne zahtijeva puno objašnjavanja. Problem nije u brojanju krvnih zrnaca, kako bi to CHP i njegovi sateliti da spinuju, nego je problem u tome što CHP kandidat nije učinio ništa da se ogradi od grčkog slavlja, a distanciranje od njega (slavlja) moralo bi uslijediti bez obzira na (eventualno) porijeklo. Opet mislim da nije potrebno objašnjavati zašto. Pitanje o tom nereagiranju u programu uživo očigledno je dotaklo živac. Agresivnost koju je tom prilikom ispoljio “dobronamjerno”, a zapravo preteći, savjetujući Ahmetu Hakanu da pređe na drugo pitanje, nikako nije kompatibilno s blebetanjem o “slobodi štampe”. Apsurdno, ali istinito, Ahmet Hakan je poslije toga bio napadnut od dijela novinarskog esnafa jer je “mljeo” CHP kandidata. Poslije ove epizode ne treba očekivati da će ga žurnalisti, kojima smije da stane na crtu, “smarati” s pitanjima o rasipanju u općini Beylikdüzü. Uzgred, broj tuženih novinara povećava se skoro na dnevnoj bazi.

BLAMAŽA ZA BLAMAŽOM

Drugim riječima, maska na licu Ekrema Müdafe a.k.a. İmamoğlua ubrzano se topi, ostavljajući otvoreni znak pitanja.

Desperatni pokušaji da se održi imidž smiješećeg new age sufi atatürkovca najčešće daju smjehotresne rezultate. Prošle nedjelje kampanja CHP kandidata probala je kao uličnu anketu prodati izjavu “slučajne prolaznice” pokrivene glave. Žena s mahramom, i. e. “tradicionalno-konzervativne spoljašnosti”, izdeklamirala je malo previše uvježban tekst o “nepravdi” prema CHP kandidatu i izrazila nadu da će “ponovo” pobijediti na gradonačelničkim izborima u Istanbulu. Osim te uvježbanosti, sve djeluje kao autentično.

No, problem je u tome što ima ljudi koji prepoznaju lica bez obzira na to da li su im na glavi mahrame, šeširi, molitvene kapice, ili su gologlavi. Ti su ljudi prepoznali Emine Polat (i uzgred, da, ona zaista pokriva glavu i mimo uloge za ovaj igrokaz), a Emine Polat izabrana je za zastupnika u Gradskoj skupštini općine Esenyurt kao CHP-ov kandidat.

Nije prvi put da se pokušavaju ovakve manipulacije. Još za vrijeme Gezi park “protesta” lansirana je pokrivena žena koja se na “viralnom” YouTube klipu predstavila kao “žena imama” koja, eto, unatoč religioznosti i tradicionalnosti, podržava Gezi “proteste”. Poslije se ispostavilo da je ona aktivista CHP-a. Ovo s Emine Polat je korak dalje, naime, ona zaista pokriva glavu. No, odluka da iskoriste upravo nju kao “slučajnu prolaznicu” govori nešto više o odnosu atatürkovaca prema pokrivenim ženama – prema njima, one nemaju (prepoznatljivo) lice. Oni su uvjereni da njih niko neće prepoznati jer je mahrama nešto što briše lice / identitet, odnosno svodi ga na simbol.

Decenijama su pokrivene žene za atatürkovce bile “nevidljive”. Ne tako da su bile nepostojeće, one su postojale, ali kao posluga. To je (bila) srž problema oko mahrama – “ozakonjeno” odlukama koje nikad nisu prošle kroz parlament i/ili bilo kakvu demokratsku instituciju, “mjesto” pokrivenih žena u društvu (a sve to kao posljedica vojnih pučeva 1980. i 1997) određeno je. Mogle su biti kafe-kuharice i posluga, ali nisu mogle biti studentkinje, nastavnice, zastupnice itd.

Sada kada je CHP izgubio bitku za nejednakost, koju je ogorčeno vodio spotičući AKP zahtjeve za najjednostavnija ljudska prava, kao što je studiranje u odjeći po izboru (uzgred, CHP je imao punu podršku za to čak i u Evropskom sudu za ljudska prava), došlo je do potpunog preokreta, te CHP (i atatürkovci) pokušavaju da stvore utisak kako su integrirali taj segment društva. Naglasak je na “stvaranju utiska” jer, u principu, ništa se u mentalnom sklopu atatürkovaca promijenilo nije – oni i dalje preziru svakog ko ne liči na njih. Zbog toga je CHP-u važno da ima nekoliko tih “simbola” na svojoj strani.

Epizoda s Emine Polat ogoljava ovu vrstu aparthejdskog mentalnog sklopa atatürkovaca i/ili bijelih Turaka. Canan Kaftancioğlu, predsjednica istanbulskog CHP-a, otvoreno govori da se ne osjeća dobro zbog koketiranja s religiozno-tradicionalnim segmentima društva. “Mi činimo prevaru”, rekla je jednom prilikom, upotrijebivši izraz “takiyye”. Pametnom dovoljno.

 

Prethodni članak

I na vitrama se vara

Sljedeći članak

Ramazan s Bajramom počinje

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!