Organizacija muslimana u Evropi postaje pitanje njihovog opstanka

Prema informacijama kojima raspolažemo, postoji jedna takva inicijativa koja podrazumijeva otvaranje studija islamskih nauka u Beču, na njemačkom jeziku, koji bi djelovao pri Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Realizacija takvog plana bila bi od višestruke koristi, ne samo za Bošnjake na njemačkom govornom području, gdje je najviše rasprostranjena bošnjačka dijaspora, već i za druge muslimane u Evropi. Bošnjaci su, za razliku od drugih, ipak evropski narod ukorijenjen u zapadnoevropski kulturni krug. Pritom su oni bijelci, “nevidljivi” u javnom polju, te se ne suočavaju s problemom rasizma

Piše: Hamza RIDŽAL

 

Muslimani trenutno čine 5% evropskog stanovništva. Najviše su rasprostranjeni u najmnogoljudnijim zemljama, poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije. U nekim zemljama, kao što su Francuska i Švedska, oni čine više od 8% stanovništva. U Njemačkoj i Velikoj Britaniji više od 6%. S obzirom na studije koje predviđaju rast broja muslimana u Evropi zbog visoke stope konverzije domicilnog evropskog stanovništva, pitanje institucionalnog organiziranja muslimana u Evropi nikada nije bilo važnije. Ono je podjednako bitno državama Zapadne Evrope, koliko i samim muslimanima. Međutim, brojni izazovi s kojima se trenutno suočavaju evropski muslimani onemogućavaju njihovo institucionalno organiziranja i integrativne procese u zapadnoevropskim društvima.

Dva su temeljna razloga za to: islamofobija kao vanjski i kulturna raznolikost muslimana u Evropi kao unutarnji faktor. Naime, muslimani se u Zapadnoj Evropi uglavnom organiziraju kroz džemate s nacionalnim predznakom, u kojima se, pored religijskog, njeguje i kulturni identitet. Ti džemati organiziraju se kao udruženja građana, a najčešće su uvezani kroz krovne institucije koje djeluju kao eksponenti vjerskih organizacija iz Turske, Pakistana, Bosne i Hercegovine, Egipta, Maroka…

Tako, naprimjer, postoji Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj, koja djeluje pri Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Pored nje, u Njemačkoj djeluju i druge islamske zajednice s nacionalnim predznakom, pa tako postoji i nekoliko zasebnih turskih organizacija: Ditib (Diyanet), Milli Görüs, sulejmandžije, nurdžije… Sve to, uz sunijsko-šiijsku podijeljenost i pripadnost evropskih muslimana različitim mezhebima, doprinosi njihovom izrazitom nejedinstvu u zemljama Zapadne Evrope.

UVOZNI IMAMI NE POZNAJU STVARNOST ZAPADNOEVROPSKIH DRUŠTAVA

Imami u džematima Zapadne Evrope najčešće se nisu rodili u zemljama u kojima rade, već su odgojeni i obrazovani u zemljama koje muslimani nastanjeni u Evropi smatraju svojim duhovnim centrima. U turske džemate dolaze imami iz Turske, u bošnjačke imami iz Bosne i Hercegovine, u šiijske imami iz Irana… Samo rijetki među njima znaju jezik zemlje u koju dolaze. Jedini izuzetak u Zapadnoj Evropi jeste Velika Britanija, u kojoj postoji približno pedeset subkontinentalnih, uglavnom pakistanskih medresa. Nastava se u njima održava na engleskom jeziku. Međutim, treba istaknuti da su i učenici tih medresa britanski državljani rođeni u Velikoj Britaniji, kao izdanci treće ili četvrte generacije migranata. S druge strane, imami u turskim, marokanskim, arapskim i bošnjačkim džematima ne obrazuju se u zemljama u Zapadnoj Evropi, a najčešće ne znaju jezik zemlje u koju dođu predvoditi džemate. To je ogroman problem koji usporava proces integracije džemata u društva Zapadne Evrope.

“Francuska država tvrdi da je sekularna, pa ipak hoće nekakav ‘francuski islam’, te uvozi strane imame iz Alžira ili Maroka, koji ništa ne znaju o stvarnosti francuskih muslimana i koji sa sobom donose odnos potčinjenosti prema režimima koji vladaju u njihovim domovinama, pa ga kopiraju ovdje, u Francuskoj. Postoji i problem s načinom poučavanja islamu sa sjevernoafričkog ili bliskoistočnog stajališta. Previše je imama koji kopiraju isti odnos koji s državom imaju kod kuće, u svojim domovinama. U mnogim zemljama imami su državni uposlenici, zbog čega rade u korist države, kao (u)miritelji.

U takvim okolnostima njihova stajališta nikad se ne dovode u pitanje. Pa zato, umjesto da u francuskim džamijama imamo imame koji muslimanima daju snagu da se pojedinačno i kolektivno bore za zaštitu svojih prava i da daju sve od sebe da doprinose i ostatku društva, oni samo – kao što je jedan od njih običavao činiti u glavnoj džamiji u južnom Parizu – vaze: ‘Morate slušati i pokoravati se’, obeshrabrujući time društveni angažman muslimana pod izgovorom da je ‘politika zlo’. Osim toga, veoma često je slučaj da su upravo imami oni koji se prvi usprotive muslimanskim aktivistima koji se suprotstavljaju francuskoj državi”, kazao je u nedavnom intervjuu za Algoritam.net aktivista Yasser Louati.

Bez obzira na potčinjenost pojedinih imama režimima iz svojih država, što je poseban problem u arapskim džematima, problem “uvoza” imama ima višestruke posljedice za džemate u Zapadnoj Evropi. S jedne strane, to osigurava održavanje veze s maticom i želju da se kroz džemate baštini kulturni identitet i jezik, što je pozitivan aspekt ovakvog organiziranja. Međutim, imami koji ne poznaju jezik i društvenu stvarnost zemalja u koje odlaze nerijetko su kočnica integrativnim procesima u muslimanskim zajednicama širom Evrope. To je poseban problem u zajednicama kakve su turska i bošnjačka, u kojima je već na sceni druga i treća generacija migranata. Generacija je to koja govori jezik države u kojoj je rođena bolje nego što govori jezik svojih očeva i djedova, kojoj su njemački, francuski ili engleski maternji jezici. Stoga bi, kada govorimo o bošnjačkoj dijaspori, bilo izuzetno važno oformiti studij islamskih nauka na njemačkom jeziku.

PROBLEM OBRAZOVANJA IMAMA I JEZIKA U DŽAMIJAMA

Prema informacijama kojima raspolažemo, postoji jedna takva inicijativa koja podrazumijeva otvaranje studija islamskih nauka u Beču, na njemačkom jeziku, koji bi djelovao pri Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Realizacija takvog plana bila bi od višestruke koristi, ne samo za Bošnjake na njemačkom govornom području, gdje je najviše rasprostranjena bošnjačka dijaspora, već i za druge muslimane u Evropi. Bošnjaci su, za razliku od drugih, ipak evropski narod ukorijenjen u zapadnoevropski kulturni krug.

Pritom su oni bijelci, “nevidljivi” u javnom polju, te se ne suočavaju s problemom rasizma, što olakšava njihovu integraciju u društva Zapadne Evrope. Njemačka već ima studije islamskih nauka pri šest univerziteta na kojima trenutno studira približno 2.000 studenata. Oni obrazuju i imamski kadar, ali ti imami, za sada, nemaju legitimitet u zajednicama muslimana. Međutim, to bi se veoma lahko moglo promijeniti s dolaskom novih generacija. Zbog toga je oformljivanje jednog takvog studija pri Fakultetu islamskih nauka neizrecivo važan korak kojem bi Islamska zajednica u BiH trebala veoma ozbiljno pristupiti. Kad već to nije učinila prije deset godina.

Na području Zapadne Evrope bošnjačka dijaspora najstarija je i najbrojnija u Njemačkoj. “Bošnjaci imaju četrdesetogodišnje iskustvo organiziranja i rada džemata, a dvadeset pet godina imaju IZBNJ kao krovnu organizaciju s glavnim imamom, a kasnije muftijom na čelu. Pošto je većina džemata formirana prije krovne organizacije, oni su razvijali tu samostalnost i neki su je pokušali zadržati i nakon uspostave krovne IZBNJ. Uvezivanje džemata i integracija u IZBNJ podrazumijevala je izradu jedinstvenih normativnih akata, jednoobraznog džematskog statuta, pravilnika o radu imama i unutarnjeg reda zajednice.

Sada smo u fazi uspostave krovnih organizacija na pokrajinama (medžlisa), čija je registracija uvjet za stjecanje statusa religijske zajednice, kako predviđa njemački zakon”, kazao je za Stav Pašo Fetić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj. U ovoj zemlji trenutno djeluje 77 bošnjačkih džemata, što je dodatni motiv zbog kojeg bi IZBiH trebala, mnogo ozbiljnije nego je to do sada bio slučaj, raditi na strategijama zadržavanja članova unutar zajednice i afirmiranje integrativnih procesa u bošnjačkim džematima u dijaspori.

PERSPEKTIVE

Da takva strategija nije postojala u proteklom periodu, jasno je iz toga što je desetak austrijskih džemata u protekle četiri godine otkazalo poslušnost IZBiH. Stav je i ranije pisao o problemima u IKC Graz, jednom od najvećih i najbolje opremljenih bošnjačkih džemata u dijaspori, kojeg je Rijaset IZBiH pomogao više nego ijedan džemat u dijaspori, a koji trenutno nije pri Islamskoj zajednici Bošnjaka Austrije (IZBA) i IZBiH, već djeluje samostalno. Suštinsko pitanje koje se nametnulo nakon što je Stav ukazao na probleme u ovom džematu jeste u kojoj je mjeri dezintegrativnim procesima u pojedinim austrijskim džematima doprinijelo rukovodstvo tih džemata, a koliko Islamska zajednica u BiH izostankom strategije i projekata. Prema informacijama kojima raspolažemo, transnacionalno udruženje JMÖ (Muslimanska omladina Austrije), osnovano na ihvanijskim temeljima i ideji panislamizma, trenutno okuplja i brojne mlade Bošnjake koji svoje povjerenje radije daju ovom udruženju nego IZBA-i. Kako saznaje Stav, sve veći broj mladih Bošnjaka pristupa ovom udruženju, pokušavajući privući i cijele bošnjačke džemate, na što Rijaset Islamske zajednice u BiH s razlogom ne gleda blagonaklono.

Razloge za to treba tražiti i u smjeni generacija u bošnjačkim džematima. Bošnjačku dijasporu na njemačkog govornom području možemo podijeliti u tri kategorije, ili tri generacije bošnjačke dijaspore: gastarbajtere koji su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća migrirali iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka; izbjeglice koje su bile primorane napustiti Bosnu i Hercegovinu tokom agresije; i novu generaciju Bošnjaka koja se rodila izvan Bosne i Hercegovine, te se školovala na njemačkom jeziku. Bošnjačke džemate u dijaspori uglavnom je osnivala druga generacija, koja je za Bosnu i Hercegovini i Islamsku zajednicu u BiH ostala vezana emotivnim i duhovnim vezama. Međutim, nova generacija koja stupa na scenu i preuzima upravne pozicije u bošnjačkim džematima bliža je muslimanima iz drugih vjerskih zajednica s kojima je odrastala nego što su to bili njihovi očevi, što je sasvim prirodan proces.

To ne znači da velika većina bošnjačke omladine želi prekinuti svaku vezu s Islamskom zajednicom u BiH. Upravo suprotno. Razlika je u tome što nove generacije prepoznaju da ih Islamska zajednica u BiH ne može zaštititi kao muslimanske građane Njemačke ili Austrije. Oni uočavaju da su u javnom diskursu prepoznati kao muslimani, jednako kao i drugi stanovnici država u kojima žive, pa stoga pristupaju transnacionalnoj organizaciji koja okuplja i druge muslimani boreći se za njihova prava. Islamska zajednica u BiH bi se tu mogla nametnuti kao medijator između muslimana različitih etničkih, tradicijskih i kulturnih pripadnosti zbog svoje pripadnosti zapadnoevropskom kulturnom krugu. Naravno, to ne znači da bi se IZBiH mogla nametnuti kao krovna organizacija muslimana u Evropi, već da je njena odgovornost u procesima integracije muslimana veća nego što je to slučaj s drugim zajednicama. Odnosno, riječ je o iniciranju raznovrsnih projektnih aktivnosti koje mogu pod njenim okriljem intenzivnije okupljati muslimane porijeklom iz BiH.

Ne zaboravimo, Islamsku zajednicu u BiH osnovala je Austro-Ugarska kao model vjerske organizacije u jednoj dominantno kršćanskoj zemlji. S tim naslijeđem i činjenicom da su Bošnjaci i muslimani i Evropljani istovremeno, Islamska zajednica u BiH mogla bi biti istinski most između muslimana u evropskim društvima. Ali, prije toga, ona mora riješiti probleme u vlastitoj avliji. Naravno, to se neće postići inauguriranjem evropskog muftije i njemačkog glavnog imama, bez obzira na sve njegove kvalitete, koji ne zna njemački jezik.

PROČITAJTE I...

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

A nije teško zaključiti o kome je tu riječ kada se pogledaju Marićkini “analitičarski” termini u kojima Željka Komšića naziva “drugim bošnjačkim članom Predsjedništva”, a što je zajednički vokabular za sve osobe bliske svjetonazorima politike “hrvatske ugrozbe”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!