Akademik Dalibor Brozović već od jula 1995. godine ponosni je nositelj odlikovanja Red Ante Starčevića, što mu ga je, baš kao i istaknutim nositeljima ovog odlikovanja i velikim hrvatskim dobročiniteljima / zločincima: Mati Bobanu (predsjedniku Herceg-Bosne), Dariju Kordiću (potpredsjedniku Herceg-Bosne) i Gojku Šušku (ministru odbrane Republike Hrvatske) dodijelio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman
 – a nije da nisam imao prilike: kad su mi hrvatski vojnici naoružani do zuba nekoliko puta bezuspješno hapsili oca koji nije htio u HVO; kad sam prebolovao sepsu u mostarskoj bolnici Bijeli brijeg i devetog maja dočekivao u hodniku ranjene hrvatske vojnike koji prepričavaju dogodovštine s prve linije fronta, namještajući svako malo hrvatske trobojke oko rukava kao jedine znakove raspoznavanja; kad sam se kao u filmu izvlačio iz te bolnice pa nekako dospio do rodnog kraja u kojem su me hrvatski vojni policajci pitali: “Šta ima u Mostaru, puca li se?” i htjeli da me nekud vode pa me je nenadano spasio jedan musliman iz HVO-a; kad sam samo mjesec poslije istjeran iz svog doma i odveden u logor za civile, maltretiran, izgladnjivan i čuvan u slučaju potrebe za živim štitom ako bosanska armija krene oslobađati Bosnu; kad su pucali za mnom kao pješakom koji bježi putem spasa od jedne do druge prve linije fronta na putu koji je za mnoge značio smrt; kad sam umirao od gladi u napuštenim naseljima oko Blagaja; kad sam jeo travu i preostale mekinje iz okolnih seoskih krmećaka; kad sam plesao ples na kiši pod kišom ispaljenom iz VBR-a, PAM-a, PAT-a, haubice ili tenka; kad sam kao dječak pješačio preko planine sve od Blagaja do Jablanice i brojao svijetleće metke u tamnoj noći; kad sam ležao u nehumanim uvjetima jablaničkog muzeja, kao u logoru na vlastitoj slobodnoj teritoriji i prosio hranu po selima oko Jablanice; kad sam pred kraj rata na sjevernom ulazu u Mostar na ulici prodavao voće i družio se sa španskim vojnicima na punktu u blizini, na kojem je netom poslije izgorio cijeli španski transporter pogođen četničkom granatom; … – ne bih ni znao da je veliki hrvatski lingvist, Sarajlija i bivši udbaš, akademik Dalibor Brozović, jedan od autora <em>Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika </em>(1967), bio rame uz rame s Franjom Tuđmanom, kao suosnivač i potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) ili kao potpredsjednik Republike Hrvatske. Izvinjavam se, moja greška. Osobna pogreška, što bi rekli susjedi.</p>
<p>Jučer da umrijeh, znao, evo, ne bih, da je veliki hrvatski dijalektolog, koji je u dr. Daliboru Brozoviću prepoznao i svog vrlog mentora, znameniti dr. Lisac, nadasve već poratne 1997. godine spominjao “bošnjačke/muslimanske govore, jer su velikim dijelom hrvatskoga podrijetla”, a onda isto to ponovio u Zagrebu, u aprilu ove godine, na <em>Simpoziju o bosanskom jeziku</em>, lamentirajući nad govorima u Bošnjaka (koji nemaju jezik, već samo govor?) i kojima su, dijalektološki gledano, “najmuslimanskiji govori ustvari hrvatski” – pa ne bi čudo da mu jedan od najviđenijih u Bošnjaka naprosto kratko i jasno reče: “Dobro bi bilo da malo kolega čita šta od dijalektološke literature koja izlazi i s ove ovamo strane, a ne samo da slijepo gleda u svog pokojnog mentora Brozovića” – jer, iako valjda i čita, Lisac se ponaša kao da ne čita – što nimalo ne bi dočekano s lagodom i odobravanjem. Naprotiv, jedan od organizatora tog velikog zagrebačkog skupa poslije se okomio redom na bosanske lingviste, koji: “Pa, kako će tako našem uvaženom Liscu” – a onda se potpisniku ovih redova pošteno ispovidio: “Znate, kolega, tu tamo Hercegovinu bi zaista trebalo pripojiti Hrvatskoj. Mislim, ne svu, da se razumijemo. Samo onaj dio gdje žive Hrvati. Eto, samo to.”</p>
<p>Zato predlažem uvaženoj hrvatskoj predsjednici da pod hitno visokocijenjeni orden <em>Red Ante Starčevića</em> oduzme uvaženom zagrebačkom muftiji Azizu ef. Hasanoviću i dodijeli ga nekome od “suvremenih hrvatskih jezikoslovaca”. Predlažem dr. Lisca, koji se bavi genocidnom dijalektologijom (dijalektologijom kao inspiracijom za čišćenje tisućljetnog hrvatskog prostora od sveg nehrvatskog pučanstva), ili pak svog vrlog ovdje neimenovanog kolegu koji nije takav izrazit borac, ali se usuđuje na zagrebačkom <em>Simpoziju o bosanskom jeziku</em> predlagati Bošnjacima da se Hercegovina pripoji Hrvatskoj.</p>
<p>Baška bodovi u korist ove dvojice savremenih hrvatskih lingvista naprosto se nalaze u činjenici da je akademik Dalibor Brozović već od jula 1995. godine ponosni nositelj odlikovanja <em>Red Ante Starčevića</em>, što mu ga je, baš kao i istaknutim nositeljima ovog odlikovanja i velikim hrvatskim dobročiniteljima / zločincima: Mati Bobanu (predsjedniku Herceg-Bosne), Dariju Kordiću (potpredsjedniku Herceg-Bosne) i Gojku Šušku (ministru odbrane Republike Hrvatske) dodijelio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.</p>
<p>Zato, za sve čitaoce sa stavom evo i jedno nagradno pitanje. Ustvari, dva:</p>
<ol>
<li><em>Ko je ovih dana u Sarajevu postavio plakat s likom Ante Pavelića i prigodnim popratnim sadržajem</em>?</li>
<li><em>Znate li otkud i otkad su se, usred bosanskog središta, u centru našeg centra, našli jedan zeleni mjesec i zvijezda i nad njom zelenobijela endehazijska šahovnica s malehnim ustaškim U</em>? (Ustvari, nije jedna. Dvije!)</li>
</ol>
<p><strong>Napomena:</strong></p>
<p>Odgovore šaljite elektronskom poštom na adresu koja vam se naprosto učini najboljom, od čega će, naravno, zavisiti i uži izbor konkurenata za osvajanje laskave titule najboljeg poznavaoca bosanskog hrvatskog pitanja. Nagrada? To vam je od mene jedna poklon-knjiga: <em>Telegrami za Angela Palmerasa (Priče iz ratnog djetinjstva).</em> Poželjno umnožavanje s ciljem prosljeđivanja svim dobitnicima <em>Reda Ante Starčevića</em>.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Dodikov tenkovski sindromSljedeći članak
SPOPAO GA BIJES
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo