Opstanak terorističke organizacije kao izborni cilj opozicije

Da li će kamion gradske čistoće ići i kupiti smeće ili će biti tovaren eksplozivom za samoubilački napad na policijsku postaju ili kasarnu (bilo je takvih napada), poprilično zavisi od toga ko je na vlasti na lokalnom nivou

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Mogu li lokalni izbori odlučivati o pitanju opstanka države u granicama i/ili obliku u kojima je bila prije izbora? Pitanje je na prvi pogled apsurdno. Međutim, upravo je to debata koja obilježava posljednjih nekoliko sedmica predizbornu kampanju i sve oko nje u Turskoj. Debata je započela govorima i izjavama predsjednika Republike Recepa Tayyipa Erdoğana i lidera Partije nacionalističke akcije (MHP) Devleta Bahçelija.

Naravno, najlakše je spinovati te izjave da Erdoğan i Bahçeli misle na vlastiti politički opstanak, ali za taj spin neophodan je uvjet da se određene stvari i dešavanja u vezi s predstojećim izborima i skorijom historijom zanemare, previde ili ignoriraju.

Opozicija posljednjih dvanaest godina, počevši od vanrednih parlamentarnih izbora 2007. godine, zakazanih kao reakcija na pokušaj “internet-puča”, svake izbore vidi kao referendum o Erdoğanu (podsjećanja radi, u noći između 27. i 28. aprila 2007. godine na stranici turskog generalštaba osvanuo je prijeteći memorandum sličan onom koji je 1997. otjerao Erbakanovu vladu). To ni ovog puta nije drugačije.

Kako od lokalnih izbora napraviti privid referenduma? “Scenarij” je nedavno izbrbljao Muharem İnce, bivši predsjednički kandidat (to mu dođe kao jedina funkcija) Republikanske narodne partije (CHP), a svodi se na to da će, ako opozicija osvoji najveće gradove (Istanbul, Ankaru, Izmir i Adanu), moći postaviti pitanje legitimiteta vlasti na republičkom nivou i izboksati prijevremene izbore. No, to je, blago rečeno, nerealno.

Prva slaba karika “plana” jeste osvajanje Istanbula. Teško se može desiti da Binali Yıldırım, čovjek koji je u tehničkom smislu najzaslužniji za preporod turske saobraćajne infrastrukture i koji je obavljao sve značajne funkcije u zemlji, izgubi od kandidata CHP-a Ekrema İmamoğlua. Naime, İmamoğlu od prošlih lokalnih izbora (2014) za predsjednika istanbulske općine Beylikdüzü ne samo da je nepoznat biračima nego je i sama baza CHP-a negodovala zbog njegove kandidature.

TAJNI I JAVNI SAVEZI

No, da se ostavimo nagađanja o izbornim rezultatima, fakat da je gorespomenuti plan nerealan leži u činjenici da je Erdoğanova popularnost i dalje na 52% (isti procent koji je osvojio na prošlogodišnjim izborima), te da nema nikog na političkom horizontu ko mu realno može biti rival.

Da bi se shvatila veza opstanka i lokalnih izbora, prvo se mora pogledati ko je s kim u shemi na predstojećim lokalnim izborima.

S opozicione strane su CHP i Dobra partija (İP) u javnom savezu, naglasak na “javno”, jer je taj savez ozvaničen. Međutim, javna tajna, koju neće da vide samo daktilografi, pardon, novinari bliski CHP-u, jeste da je u toj shemi i tzv. kurdska Demokratska partija naroda (HDP), ali bez javne deklaracije, kao i Sadet partija (SP). Zapravo, pomalo je komična situacija u kojoj lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu oštro negira postojanje bilo kakvih dogovora s HDP-om, dok istovremeno zvaničnici HDP-a potvrđuju da dogovora itekako ima. No, izborna geografija, odnosno ko gdje nema kandidate, naprimjer HDP u Adani, gdje je jak, najjasnije pokazuje taj koalicioni ples. Naime, sve se čini da se glasovi bloka koji je na referendumu aprila 2017. glasao “ne” ponovo upregnu u svojevrstan blok i da disperzije glasova unutar tog bloka bude što manje.

Dobro, neko može primijetiti da je to legitimna politička borba, malo prljava, ali ipak u okvirima prihvatljivog. Međutim, kada CHP-ov kandidat za prominentnu istanbulsku općinu šuti kao dobro zaliveni fikus dok HDP-ov aktivista na bini koju dijele tog momenta (na navodno nepolitičkom skupu, nego na svadbi) govori o tome kako će “Kurdistan” pripasti njima (HDP-u), a “turska strana” CHP-u, postaje jasno da stvari i nisu tako jednostavne. A kada negdje drugdje CHP-ovi zvaničnici nisu svjesni uključenog mikrofona na bini i pričaju o glasovima za “Kurdistan”, onda je stvar već zabrinjavajuća i teško se može uvrstiti u prihvatljivo.

Da je HDP političko krilo terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK), nebrojeno sam puta pisao u svojim tekstovima. Tu je činjenicu teško negirati i samim zvaničnima te partije. Uostalom, izuzetno je mnogo izjava HDP zvaničnika u kojima definiraju PKK kao “naoružani politički pokret”. Da, to jeste jedna od mogućih definicija terorizma. Kada su 2015. godine prvi put prešli cenzus od 10% i ušli u parlament, na proslavama su se viđali transparenti s natpisom “PKK je ušao u parlament”. Valja naglasiti da su ti izbori 2015. godine na jugoistoku zemlje bili pod sjenkom PKK nasilja i prijetnji, a tadašnja kopredsjednica partije neumorno je na mitinzima ponavljala da iza njih stoje: pa sve skraćenice derivata PKK-a, poput sirijskih ogranaka.

Kad već spomenuh sirijske ogranke PKK-a, dodirna tačka Kemala Kılıçdaroğlua s tajnim koalicionim partnerima i skandal od prošle nedjelje ogleda se u njegovoj izjavi da Turska nije ugrožena od tih ogranaka i da se ne treba bojati da će oni napadati Tursku. Izjava koja je uzburkala i CHP glasače.

No, da bi sve bilo još jasnije, treba se vratiti na 15. juli 2015. godine, kada je PKK objavio “revolucionarni rat” unutar gradova na jugoistoku Turske. Rat za koji se pomno pripremala infrastruktura – tuneli, rovovi, prolazi kroz kuće itd. – državnim mašinama, koje su lokalne vlasti izdašno davale PKK-u. U nekoj široj slici, to je zapravo bio najmanji oblik dosluha između HDP-a i PKK-a. Općine i provincije jugoistoka praktično su opljačkane tako što su sredstva preusmjeravana PKK-u. Država je na kraju reagirala i sada su te općine pod prinudnom upravom.

PKK KAO SREDSTVO ZA DESTABILIZACIJU

Neko može postaviti pitanje kako je ta priprema infrastrukture za urbani gerilski rat uopće bila moguća? Gdje je bila država? Policija? Tajna služba? Što nas dovodi do terorističke organizacije fetulahdžija – FETÖ.

Kada je sukob vlade i FETÖ-a izbio na površinu krajem 2013. godine, vlada nije imala pravo otpuštati državne službenike. “Čistke” policije, pravosuđa pa i tajne službe (protiv kojih je strana štampa već tada urlala) zapravo su se sastojale iz premještaja, što je na jugoistoku zemlje obrazovalo nezdravu količinu FETÖ policije, koja je hladno zatvarala oči pred PKK aktivnostima.

Dakle, da li će kamion gradske čistoće ići i kupiti smeće ili će biti tovaren eksplozivom za samoubilački napad na policijsku postaju ili kasarnu (bilo je takvih napada), poprilično zavisi od toga ko je na vlasti na lokalnom nivou.

S druge strane, HDP je učesnik političkog života i, shodno tome, učestvuje na izborima. Pomalo paradoksalna situacija, ali jednostavno je tako. Jedna od mantri u prilog njima jeste “šest miliona glasova” (koliko su osvojili 2015. godine). Da, to je činjenica. No, kao što rekoh, to je bilo u sjenci PKK nasilja o kojem su najviši funkcioneri PKK-a otvoreno govorili u stilu: “Da nije bilo nas, ne biste osvojili ni 6%” (Cemil Bayık). Na prošlogodišnjim izborima nasilje i prijetnje nisu bili prisutni, ali detaljno čitanje izbornih rezultata pokazuje da ono što je HDP izgubio na “svom terenu” – jugoistoku zemlje – dobio je na zapadu. Nauštrb CHP-a. “Uspjeli smo unijeti sve boje u parlament”, rekao je tada Kılıçdaroğlu (CHP je na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima izgubio 3% u odnosu na one održane 2015. godine).

Ta mantra o šest miliona glasova poteže se i koristi u svakakve svrhe, između ostalog, da se razvodni pojam terorizma. Hej, šest miliona glasalo je za de facto političko krilo terorističke organizacije! Ne mogu svi njihovi glasači biti teroristi. I nisu, to nikad niko nije ni rekao, iako se upravo to pokušava staviti u usta Erdoğanu. No, kontekst je sve, a okolnosti pod kojima su navučeni ti glasovi mnogo govore.

Opstanak PKK-a više je nego očigledan cilj opozicije. Kao što je decenijama (a to je i danas) PKK poluga stranih sila za destabilizaciju Turske, tako sada opozicija želi da ga koristi. To možda može izgledati apsurdno nekom sa strane, ali ako se uzmu u obzir reakcije, ponašanje i odnosi prema pokušaju FETÖ puča 15. jula 2016. godine, onda nema mjesta iznenađenju. CHP, baš kao EU i SAD, ne može prežaliti što nije uspio.

Debata je o opstanku kompliciranija, jer nisu PKK i njegovi od Amerikanaca do zuba naoružani derivati s one strane sirijske granice jedina egzistencijalna prijetnja. Tu su (i dalje) FETÖ i ISIL te zapadni “saveznici”. No, tekst koji bi rasvijetlio sve aspekte premašio bi okvire novinskog.

 

PROČITAJTE I...

Ubrzane diplomatske aktivnosti na liniji Washington – Ankara glede pitanja sigurne zone počele su nakon pojave snimaka pokreta turske vojske ka južnoj granici. Amerikance je zahvatila blaga panika od mogućeg turskog unilateralnog obračuna s terorističkom organizacijom koju su (Amerikanci) promovirali u svog saveznika i naoružali do zuba

Unatoč tome što je mala zemlja, Ekvatorijalna Gvineja ima ogromne zalihe sirove nafte koju uglavnom koriste američke multinacionalne kompanije koje ispumpavaju 300.000 barela dnevno. Ta koncesija puni švicarske bankovne račune porodice Obiang, što Theodoru omogućava da se i dalje sprda sa svima u predsjedničkoj fotelji.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!