OPROŠTAJ S PRIČAMA IZ MAJSTORSKE RADIONICE

U ovom ojađenom gradu serbes možeš nasred Trga slobode stati na podij, redati sve po spisku, govoriti ono što jeste, ono što nije, sasvim svejedno, i niko od tih “spišanih”, prije svih diktator ili faraon, kako ga već zovu, ni okom neće trepnuti. Baš ih briga. Samo im u lovu ne diraj, tu su i osjetljivi i opasni, a “hrabri” tekstovi i slične trice i kučine, ma to ih, čovječe, uopće ne dotiče

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Majstor R. zatvara stolarsku radnju, moje jedino i iznimno drago mi pribježište, oazu mira, spokoja, mjesto ugodnih, neusiljenih razgovora, lijepih priča, nerijetko i ništa manje okrepljujuće šutnje.

Veli, ne može više. Posao slabo ide, zapravo nikako, a ni ruke ga više ne slušaju i, kao da me želi uvjeriti, a nema potrebe, pokazuje mi zaista vidno drhtave, čvornovate ruke, osute krupnim staračkim pjegama, izukrštane od teškog posla dubokim, namreškanim borama, brazdama zapravo, nalik na sparušenu hrastovu koru.

Gledam u njegove ogrubjele, staračke ruke i tužan sam. Smrt njegove radnje, jer nasljednika nema, istodobno je i smrt našeg prijateljstva. Teško da ćemo se ponovo vidjeti. Zna to dobro i R., pa, baš kao u najboljim danima našeg druženja, s naporom pravi retorički uzmak od tugaljivih opservacija i prozuklim glasom veli:

– Ovaj je grad, poput kakve ćaćevine, isparcelisan na klanove i interesne grupe. Naizgled, na suprotnim su stranama, ali kad im se interesi poklope, baš onako zdušno, k’o pravi ahbabi, pišaju u istu tikvu. Nažalost, interesi im se prečesto poklapaju, pa zato i jesmo tu gdje jesmo, ušančeni, ni koraka naprijed, a omladina nam ode iz grada k’o da je svi vragovi gone, a ode upravo zbog takvih, spišanih, okrenutih samo sebi i svojim interesima.

– Je l’ ti to mene citiraš?

– Pa, dobro, jesam malo kraducnuo od tebe, ali drug si mi, nećeš mi zamjeriti. Uostalom, ni ti nisi rekao ništa novo, osim što si, za razliku od drugih, imao hrabrosti pisati o tome.

– Nije to nikakva hrabrost. U ovom ojađenom gradu serbes možeš nasred Trga slobode stati na podij, redati sve po spisku, govoriti ono što jeste, ono što nije, sasvim svejedno, i niko od tih “spišanih”, prije svih diktator ili faraon, kako ga već zovu, ni okom neće trepnuti. Baš ih briga. Samo im u lovu ne diraj, tu su i osjetljivi i opasni, a “hrabri” tekstovi i slične trice i kučine, ma to ih, čovječe, uopće ne dotiče.

– Isti si k’o tvoj otac. Ista priroda.

– Pa šta s tim?

– Vidi, neću ti reći ništa novo, ali on je početkom pedesetih godina, ovdje u Tuzli, u vrijeme teške nepismenosti, stekao zvanje više stručne spreme rudarskog smjera, a u to vrijeme i u takvim okolnostima imati višu stručnu spremu, bez pretjerivanja, vrijedilo je kao dva današnja doktorata. Isto tako, bio je komunist, i to gorljivi, vjerovao je u tu ideju, ali brzo se razočarao, jer, a zato i kažem da imate istu prirodu, nikako nije ni mogao ni želio razmišljati tuđom glavom, opirao se, bunio, ukazivao na ove ili one nepravilnosti, a što, opet, nije ostalo neprimijećeno i pao je u nemilost. Istina, nije hapšen i zatvaran, ali jeste bio skrajnut, i to podobro skrajnut. Tako, umjesto da bude direktor, a s takvim zvanjem i znanjem mogao je i trebao biti, cijeli radni vijek proveo je kao rudarski smjenovođa. Šteta!

– Ako sam dobro shvatio, indirektno mi sugeriraš da bih, za razliku od mog oca, trebao biti fleksibilniji, adaptabilniji, a ima i prikladniji izraz za to, ali ne bih da lajem. Je li tako?

– Baš tako, ali svjestan sam da ti to niti možeš, niti hoćeš.

– Pa, zašto mi onda sve to govoriš?

– Eh, zašto! Pa pričamo, zaboga! Moramo o nečemu pričati!

– Jako mi je žao što odlaziš.

– I meni.

– Čime ćeš se baviti?

– Maketarstvom i drvorezbarijom. Onako, više za svoju dušu, da nešto radim, zanimam se nečim, da ne sjedim u kući k’o odbačeni komad namještaja, a ako se nešto od toga i proda, a valjda hoće, tim bolje. Nego, dođi! Nemoj se otuđivati, a nemoj ni mene zaboraviti.

– Nije to isto.

– Znam da nije. Žena, sin, snaha, unuci, vreva, galama… Ali, ipak dođi!

– Znaš šta? Hoću, doći ću! A nećemo se ni opraštati, tražiti halala jedan od drugog, jer nema ni potrebe, teška riječ među nama nikad nije pala, a to što zatvaraš radnju… Pa, Bože moj… Dakle, idemo dalje! Eto mene kod tebe, pa neka je i vreva i galama!

– E, tako se razmišlja – reče ozareno R., nasmija se i zagrli me srdačno, gotovo očinski.

Pružih mu ruku, posljednji put izađoh iz radnje i zakoračih sigurno i odlučno. Ni osvrnuo se nisam. Jer, valja ići dalje.

PROČITAJTE I...

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

I sam sam osjećao da imam dug prema ovim čestitim ljudima. To sam osjećao kad god bi se pričalo o pogibiji male Elne. To sam osjećao kad god bih sreo dedu Ibru, čija je kćer također izgubila život. To bih posebno osjećao kada sretnem Avdu, čestitog hadžiju i čovjeka nurli lica i srdačnog osmijeha. Nikada ga nisam vidio a da na licu nije imao osmijeh, a on je babo od onog hrabrog gazije i šehida Halema. On je babo još jednog šehida – Avde

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!