OPROŠTAJ S PRIČAMA IZ MAJSTORSKE RADIONICE

U ovom ojađenom gradu serbes možeš nasred Trga slobode stati na podij, redati sve po spisku, govoriti ono što jeste, ono što nije, sasvim svejedno, i niko od tih “spišanih”, prije svih diktator ili faraon, kako ga već zovu, ni okom neće trepnuti. Baš ih briga. Samo im u lovu ne diraj, tu su i osjetljivi i opasni, a “hrabri” tekstovi i slične trice i kučine, ma to ih, čovječe, uopće ne dotiče

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Majstor R. zatvara stolarsku radnju, moje jedino i iznimno drago mi pribježište, oazu mira, spokoja, mjesto ugodnih, neusiljenih razgovora, lijepih priča, nerijetko i ništa manje okrepljujuće šutnje.

Veli, ne može više. Posao slabo ide, zapravo nikako, a ni ruke ga više ne slušaju i, kao da me želi uvjeriti, a nema potrebe, pokazuje mi zaista vidno drhtave, čvornovate ruke, osute krupnim staračkim pjegama, izukrštane od teškog posla dubokim, namreškanim borama, brazdama zapravo, nalik na sparušenu hrastovu koru.

Gledam u njegove ogrubjele, staračke ruke i tužan sam. Smrt njegove radnje, jer nasljednika nema, istodobno je i smrt našeg prijateljstva. Teško da ćemo se ponovo vidjeti. Zna to dobro i R., pa, baš kao u najboljim danima našeg druženja, s naporom pravi retorički uzmak od tugaljivih opservacija i prozuklim glasom veli:

– Ovaj je grad, poput kakve ćaćevine, isparcelisan na klanove i interesne grupe. Naizgled, na suprotnim su stranama, ali kad im se interesi poklope, baš onako zdušno, k’o pravi ahbabi, pišaju u istu tikvu. Nažalost, interesi im se prečesto poklapaju, pa zato i jesmo tu gdje jesmo, ušančeni, ni koraka naprijed, a omladina nam ode iz grada k’o da je svi vragovi gone, a ode upravo zbog takvih, spišanih, okrenutih samo sebi i svojim interesima.

– Je l’ ti to mene citiraš?

– Pa, dobro, jesam malo kraducnuo od tebe, ali drug si mi, nećeš mi zamjeriti. Uostalom, ni ti nisi rekao ništa novo, osim što si, za razliku od drugih, imao hrabrosti pisati o tome.

– Nije to nikakva hrabrost. U ovom ojađenom gradu serbes možeš nasred Trga slobode stati na podij, redati sve po spisku, govoriti ono što jeste, ono što nije, sasvim svejedno, i niko od tih “spišanih”, prije svih diktator ili faraon, kako ga već zovu, ni okom neće trepnuti. Baš ih briga. Samo im u lovu ne diraj, tu su i osjetljivi i opasni, a “hrabri” tekstovi i slične trice i kučine, ma to ih, čovječe, uopće ne dotiče.

– Isti si k’o tvoj otac. Ista priroda.

– Pa šta s tim?

– Vidi, neću ti reći ništa novo, ali on je početkom pedesetih godina, ovdje u Tuzli, u vrijeme teške nepismenosti, stekao zvanje više stručne spreme rudarskog smjera, a u to vrijeme i u takvim okolnostima imati višu stručnu spremu, bez pretjerivanja, vrijedilo je kao dva današnja doktorata. Isto tako, bio je komunist, i to gorljivi, vjerovao je u tu ideju, ali brzo se razočarao, jer, a zato i kažem da imate istu prirodu, nikako nije ni mogao ni želio razmišljati tuđom glavom, opirao se, bunio, ukazivao na ove ili one nepravilnosti, a što, opet, nije ostalo neprimijećeno i pao je u nemilost. Istina, nije hapšen i zatvaran, ali jeste bio skrajnut, i to podobro skrajnut. Tako, umjesto da bude direktor, a s takvim zvanjem i znanjem mogao je i trebao biti, cijeli radni vijek proveo je kao rudarski smjenovođa. Šteta!

– Ako sam dobro shvatio, indirektno mi sugeriraš da bih, za razliku od mog oca, trebao biti fleksibilniji, adaptabilniji, a ima i prikladniji izraz za to, ali ne bih da lajem. Je li tako?

– Baš tako, ali svjestan sam da ti to niti možeš, niti hoćeš.

– Pa, zašto mi onda sve to govoriš?

– Eh, zašto! Pa pričamo, zaboga! Moramo o nečemu pričati!

– Jako mi je žao što odlaziš.

– I meni.

– Čime ćeš se baviti?

– Maketarstvom i drvorezbarijom. Onako, više za svoju dušu, da nešto radim, zanimam se nečim, da ne sjedim u kući k’o odbačeni komad namještaja, a ako se nešto od toga i proda, a valjda hoće, tim bolje. Nego, dođi! Nemoj se otuđivati, a nemoj ni mene zaboraviti.

– Nije to isto.

– Znam da nije. Žena, sin, snaha, unuci, vreva, galama… Ali, ipak dođi!

– Znaš šta? Hoću, doći ću! A nećemo se ni opraštati, tražiti halala jedan od drugog, jer nema ni potrebe, teška riječ među nama nikad nije pala, a to što zatvaraš radnju… Pa, Bože moj… Dakle, idemo dalje! Eto mene kod tebe, pa neka je i vreva i galama!

– E, tako se razmišlja – reče ozareno R., nasmija se i zagrli me srdačno, gotovo očinski.

Pružih mu ruku, posljednji put izađoh iz radnje i zakoračih sigurno i odlučno. Ni osvrnuo se nisam. Jer, valja ići dalje.

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!