fbpx

Opet šezdesetosma ili još jedna “proleterska kulturna revolucija”

S jedne strane, čini se da je u pitanju spontana eskalacija nezadovoljstva proisteklog iz nakupljenih unutrašnjih kontradiktornosti zapadnih društava, no s druge, jasno su vidljivi obrisi organiziranog sociopolitičkog pokreta koji, po svojoj krajnjoj ikonoklastičnosti, nepomirljivosti i otvorenoj želji da potpuno preuredi dosadašnje društvene odnose i nametne nove obrasce, neodoljivo podsjeća na svojevremenu maoističku “kulturnu revoluciju” u Kini

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Ono što se ovih dana dešava u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u ostatku zapadnog svijeta, ponajviše u zemljama engleskog govornog područja, ima sve elemente dvaju događaja iz naslova ovog teksta. S jedne strane, čini se da je u pitanju spontana eskalacija nezadovoljstva proisteklog iz nakupljenih unutrašnjih kontradiktornosti zapadnih društva, no s druge, jasno su vidljivi obrisi organiziranog sociopolitičkog pokreta koji, po svojoj krajnjoj ikonoklastičnosti, nepomirljivosti i otvorenoj želji da potpuno preuredi dosadašnje društvene odnose i nametne nove obrasce, neodoljivo podsjeća na svojevremenu maoističku “kulturnu revoluciju” u Kini. Kao i obično, istina se najvjerovatnije nalazi negdje u sredini.

Protesti pokrenuti nakon što je u javnost dospio mučni snimak brutalnog hapšenja, a zatim i smrti Afroamerikanca Georgea Floyda u američkom gradu Minneapolisu ubrzo su se pretvorili u nerede, da bi potom došlo do napada na policijske službenike, do sveopće pljačke trgovačkih objekata, a zatim i njihove paljevine. Ovaj trend proširio se gotovo na sve velike američke gradove pa se mogao nazrijeti i uzorak: protesti koji su bili mirni danju navečer su se pretvarali u nerede i pljačku, a počeli su se dešavati i učestaliji slučajevi rasnog nasilja. Sve to možda i ne bi bilo toliko novo i neuobičajeno da nije nekoliko momenata koji su pokazali da je riječ o ozbiljnijem fenomenu, presedanu poslije kojeg ništa više neće biti isto.

BLACK LIVES MATTER OR ALL LIVES MATTER

Iz velikog broja snimaka koji su prepravili društvene mreže dalo se uočiti da proteste ne predvodi samo grupa “Black Life Matters”, čiji je naziv postao istovremeno i glavna parola cijelog pokreta, već da u njima, naročito u nasilju, učestvuje i veliki broj osoba maskiranih u crno, pretežno bijelaca mlađe životne dobi. Uglavnom su to pripadnici globalnog ljevičarskog ekstremističkog pokreta “Antifa”, koji se nasiljem i neredima “bori protiv fašizma”, tačnije protiv svega što smatraju fašizmom.

Ovakva čudna simbioza radikalnih afroameričkih aktivista, ekstremnih ljevičarskih grupa, sastavljenih uglavnom od mladih bijelaca iz imućnih slojeva društva, te oportunističkih kriminalaca, sve je vrijeme vrlo glasno i agresivno podržavana od većine liberalnih medija i javnih ličnosti svih kalibara. Gotovo svi guverneri i gradonačelnici iz reda demokratske stranke javno su dali bezrezervnu podršku protestima koji su se odvijali u njihovim gradovima te su vrlo napadno opravdavali čak i nerede i paljevine, a glasno kritizirali policiju. U početku je bilo teško procijeniti je li riječ o pokušaju kontrole štete i deeskalacije ili istinskom uvjerenju, no vrlo se brzo moglo primijetiti da policija odbija upotrijebiti odgovarajuću silu spram protestanata te to da se povlači ispred njih svjesno žrtvujući javnu i privatnu imovinu kako bi izbjegla sukob i još neku smrt, čime bi dodatno pogoršala situaciju.

No protesti su bili tek inicijalna kapisla. Zahtjevi demonstranata vrlo su brzo konkretizirani pa je parola dana postala “Defund the Police”, kojom se tražilo rezanje budžetskih sredstava za policiju te njihovo preusmjeravanje u socijalne programe pomoći manjinama, da bi taj moto uskoro mutirao u “Abolish the Police”, kojom se doslovno traži potpuno ukidanje policije i njena zamjena nenaoružanim komunalcima i socijalnim radnicima. Gradonačelnici iz demokratske stranke, koji su ranije davali podršku protestima, pokušali su nekako kanalisati ove fantastične zahtjeve, no ponegdje, kao i u samom Minneapolisu, gradski vijećnici odlučili su ukinuti lokalne policijske snage i zamijeniti ih nečim drugim, za sada još nedefiniranim.

Zahtjeve za ukidanje policije ubrzo su pratili zahtjevi za uklanjanjem svih “fašističkih i rasističkih obilježja” iz javnog prostora, pa je došlo do vandaliziranja ili rušenja kipova i statua mnogih ličnosti iz američke historije, naročito iz perioda Američkog građanskog rata, generala konfederacije ili onih osoba za koje se znalo da su posjedovali robove, čak i ako je riječ o bivšim predsjednicima SAD-a. U javnosti se stvorila nezdrava situacija u kojoj se svako morao, želi li da ga se ne smatra rasistom, jasno odrediti da bezuvjetno podržava ne samo zahtjeve već i ekstremnu ideologiju i ideje protestanata, naročito one o postojanju “opasne ‘bijele privilegije’” koju posjeduje svaki pripadnik bijele rase na kugli zemaljskoj. Počele su se otvoreno zahtijevati reparacije i tražiti da se Afroamerikancima, ali i ostalim “obojenim ljudima” trajno isplaćuju novčana sredstva kako bi se obeštetili za patnje svojih predaka od prije nekoliko stoljeća te kako bi istovremeno “bijela rasa” okajala grijehe svojih dalekih predaka.

Mogle su se vidjeti scene u kojim brojni američki bijeli građani, često pripadnici vlasti, kleče ispred svojih crnih sugrađana ili im peru noge, ili čak i ljube čizme! Istovremeno su postajali sve glasniji zahtjevi za “preraspodjelom sredstava i imovine”, za “ukidanjem” kapitalizma i potpunim otvaranjem granica, a demonstranti su, nakon zatvaranja jedne policijske stanice, okupirali nekoliko blokova u centru Seattlea uspostavivši komunu po imenu “Capitol Hill Autonomous Zone”, neku vrstu autonomne neokomunističke oblasti u kojoj, kakve li ironije, naoružani “autonomaši” legitimiraju one koji ulaze i izlaze van njenih “granica”! Ova anarhistička “propaganda djelom”, radikalnost krajnje ljevičarskih zahtjeva, podrška koju ti boljševički ultimatumi imaju iz ogromnog broja medija do jučer smatranih uglednim, te očito popuštanje izabranih dužnosnika pred suludim prohtjevima i postupcima, ponajbolje pokazuje da je došlo do zaista vrlo ozbiljnih poremećaja u američkom društvenom životu.

Kao i većina društvenih fenomena, i ovaj ima svoju političku dimenziju, mada, budući da je riječ o SAD-u, treba u obzir uzet i rasni problem, jer je, iako za sada afroamerički i ljevičarski aktivisti u svojoj želji za promjenama nastupaju ujedinjeno, ipak riječ o različitim pobudama i razlozima.

CRNA, BIJELA I POZADINSKA SIVA

Nesretna je, ali i indikativna činjenica to što je pokret BLM odlučio prikazati Georgea Floyda, ma koliko njegova smrt bila nepravedna i strašna, kao nevinog mučenika. Floyd nije bio samo povremeni pornoglumac i teški narkoman sklon nasilju već je imao i dugački kriminalni dosje zbog kojeg je često bio u zatvoru, a jedno od njegovih (ne)djela jeste i nasilna provala u kojoj je držao pištolj uperen u stomak trudnice kako bi je ušutkao dok joj ostali provalnici pljačkaju kuću. Uprkos tome, on je uzet kao simbol navodnog sistemskog rasizma imanentnog američkom društvu, a naročito tamošnjoj policiji, iako podaci koje donosi Wall Street Journal pokazuju i drugu stranu.

Tokom 2019. godine američka policija usmrtila je 1.004 osobe, od kojih su većina bili naoružani ili potencijalno opasni. Od tog su broja 235 bili Afroamerikanci, a što je opet mali broj uzme li se u obzir da Afroamerikanci učestvuju kao počinioci u 53 posto od svih zabilježenih ubistava i u 60 posto nasilnih pljački, iako čine tek 13 posto ukupne populacije, a što znači da ostvaruju vrlo čest “kontakt” s policijom. Američka policija usmrtila je u 2019. godini 9 nenaoružanih Afroamerikanaca i 19 nenaoružanih bijelaca. U istom periodu 7.497 Afroamerikanaca bilo je žrtvom ubistva, što znači da nenaoružani Afroamerikanci koje je usmrtila američka policija predstavljaju tek 0,1 posto svih Afroamerikanaca ubijenih tokom 2019. godine. Štaviše, 18,5 puta veće su šanse da će policajac biti usmrćen od Afroamerikanca nego što će Afroamerikanac biti usmrćen od policajca.

No percepcije su često važnije od realnosti, a sve je teže tim prije što afroamerička zajednica objektivno ima vrlo ružno historijsko iskustvo ropstva i segregacije, ali i problem s vlastitom kulturom. Najdominantnije nasilje i najbrojnija ubistva u SAD-u, u kontekstu rase, jesu ona koje Afroamerikanci čine nad drugim Afroamerikancima. Mnogo je razloga zašto je to tako, no čini se da je, nakon relativnog siromaštva i slabijeg obrazovanja, jedan od najvažnijih propadanje afroameričke porodice. Podaci pokazuju da je u 2015. godini čak 77 posto afroameričke djece rođeno od nevjenčanih majki te da skoro trećina afroameričke djece živi samo s majkama bez bilo kakve očinske figure. U pitanju je vrlo destruktivan trend pa je od 1960. do 2016. godine u afroameričkoj zajednici broj vanbračno rođene djece skočio s 25 posto na današnjih 77 posto, dok je broj porodica sa samo jednim roditeljem skočio s 8 na 30 posto, a što ima itekakve sociološke reperkusije, pogotovo za mlade muškarce neke zajednice.

Čini se kao da je nakon relativnog uspjeha pokreta za građanska prava iz šezdesetih godina, umjesto očekivane emancipacije, došlo do svojevrsne implozije afroameričkog društva. Nažalost, naslijeđe ropstva i segregacije, teška historija međurasnih odnosa, dugoročno štetni socijalni programi te devijantni kulturni obrasci doveli su do toga da je današnja afroamerička zajednica prožeta osjećajem dubokog nezadovoljstva, izoliranosti i izostavljenosti. U isto vrijeme, ona je i nesposobna kritički sagledati svoju situaciju pa je samim tim daleko prijemčljivija za subverzivne ljevičarske ideje “revanša” i ideologiju “naplate”, a što su uostalom potvrdili i protesti.

Može se reći i da je ona druga, “bijela” komponenta protestanata također žrtva vremena u kojem živi. U njenom slučaju dosta toga podsjeća na poznatu 1968. godinu, kada su čitav svijet potresale masovne demonstracije i ulično nasilje o čijim se stvarnim uzrocima, pogotovo o pitanju njihove spontanosti, još diskutira. Baš kao što je i generacija rođena poslije Drugog svjetskog rata stasala u potpuno drugom svijetu od onog njihovih roditelja, te se bunila protiv činjenice da su njihovi roditelji ti koji određuju pravila i društvene vrijednosti, tako i današnja generacija nalazi neprihvatljivim život u društvenom sistemu koji nije po njihovim ukusima.

Naravno, nisu u pitanju čitave generacije, no natpolovična većina univerzitetski obrazovanih mladih ljudi u svojim dvadesetim i ranim tridesetim godinama ima potpuno različita gledišta od svojih roditelja. Oni su pripadnici takozvane woke, a što će reći probuđene generacije koja je izuzetno osjetljiva na pitanja “društvene i rasne” pravde. Ta demografska grupa senzibilirana je u pitanju svih vrsta prava manjinskih zajednica u zapadnim društvima, bile te manjine etničke ili seksualne, te je posvećena i baždarena za borbu protiv “opresivne većine”, “patrijarhata”, “hipermaskulinizma”, “militarizma”, “tradicionalne porodice”, rasne ili etničke homogenosti i uopće protiv svih tradicionalnih društvenih vrijednosti. Glavnog neprijatelja vide u “heteroseksualnom bijelom muškarcu” kojeg smatraju “osvajačem i okupatorom”, tiraninom i historijskim izvorom svakog zla, od ratova preko kolonijalizma pa do robovlasništva. Podržavaju globalizaciju i multikulturu u svakom njenom obliku te smatraju neizbježnim progres ljudskog društva u tom smjeru. Budući da su zadojeni rodnom LGBT ideologijom, po kojoj ne postoje dva spola već neograničen broj rodova, krajnje su liberalni u pitanju odnosa među spolovima. Na to se nadovezuje sve i jedna opsesija tipična za političku i ekonomsku teoriju zapadne komunističke ljevice te takav toksični ideološki miks proizvodi istinske posvećenike, krajnje netolerantne osobe, fanatike uvjerene u apsolutnu ispravnost vlastitih svjetonazora i beskrajno zlo i pokvarenost svakog neistomišljenika.

Ova woke generacija nije takve vrijednosti i svjetonazore ponijela iz kuća i porodica, već ih je stekla kroz obrazovanje. Upravo tu dolazimo do maoističke asocijacije, ali i političko-ideološke pozadine protesta koji danas potresaju SAD. Američkim univerzitetima danas apsolutno dominira liberalna i ljevičarska ideologija koju su ondje unijeli nekadašnji “šezdesetosmaši” i koja, koliko se čini, uspješno privodi kraju višedecenijski kulturkampf. Budući da u svoje vrijeme nisu uspjeli na ulicama izvesti društvene promjene, veliki se broj ovih osoba nakon “ljeta ljubavi” postepeno infiltrirao u univerzitete, odakle je decenijama utjecao na studente praveći od perspektivnijih i pogodnijih svoje ideološke klonove, zapošljavajući ih kao asistente i buduće profesore. Ovaj dugotrajni “marš kroz institucije” nije toliko stvar neke mračne zavjere nekog centra koliko instinktivne potrebe da se društvu nametnu vlastite vrijednosti kroz njihovo propagiranje i kalemljenje. Naravno, većina studenata nisu postajali liberali i ljevičari, no takve ideje su im postajale normalizirane i legitimne, ali je manjina postepeno ovladavala univerzitetima, naročito humanističkim naukama. Polahko, ali sigurno ljevica je u SAD-u dobila kulturni rat jer su se svjetonazori s univerziteta prenijeli u medije, na filmove, u muziku i književnost. Odrasle su čitave generacije kojima je postalo normalno ono što je bilo neprihvatljivo njihovim roditeljima i kojima je nepodnošljivo ono što su njihovi roditelji smatrali sasvim normalnim.

Da bi sve bilo gore, današnje generacije “ratnika za društvenu pravdu”, zbog akademske dominantnosti, monopola i izvojevanog legitimiteta, mnogo su netrpeljivije od svojih prethodnika. Budući da je borba za društvenu legitimizaciju dobijena, oni su krenuli u logični nastavak, borbu za društvenu delegitimizaciju svojih neistomišljenika. Ova smjena generacija vidljiva je ne samo na američkim univerzitetima već i u medijima u kojima je nedavno čak i krajnje liberalni New York Times preuzet od “osviještenog” dijela redakcije koja je smatrala neprihvatljivim da novine u kojima rade objavljuju bilo kakve tekstove konzervativnih senatora.

“KULTURKAMPF” UŽIVO

Jasno je da se iza protesta, a pogotovo iza mnogobrojnih promjena do kojih se žele doći, stoji organiziran sociopolitički pokret kao i ideologija koja namjerava provesti kulturnu revoluciju te trajno pomaknuti okvir društveno prihvatljivog na svoju stranu. To je pitanje ne samo zadavanja novih parametara javnog i političkog diskursa već i samih društvenih vrijednosti i normi, pa čak i samog morala. U pitanju je ideja dekonstrukcije starog i konstrukcije novog čovjeka i njegovog društva, ista ona ideja kojom su se vodili boljševici od samih svojih početaka.

Upravo zbog te ikonoklastične želje za nasilnim brisanjem svega starog dolazi do vandalskog rušenja mnogobrojnih “nepoćudnih” spomenika u SAD-u i Velikoj Britaniji. Nevjerovatne scene na ulicama Londona, gdje policija doslovno bježi od BLM-a i ljevičarskih demonstranata mirno posmatrajući paljenje britanske zastave i vandaliziranje spomenika poginulima vojnicima iz Prvog i Drugog svjetskog rata, a dva dana poslije brutalno pendreči pripadnike kontraskupa koji su se okupili da zaštite iste te spomenike, dovoljno govori koliko se javno mnijenje na Zapadu pomaklo u korist nove ljevičarske identitetarne politike. To pokazuje i različit medijski tretman ova dva skupa, pa se neredi i vandalizam na protestima koje su organizirali ljevičari i pripadnici BLM-a gotovo unisono u medijima nazivaju “uglavnom mirnima”, mada je pritom povrijeđeno 27 policajaca, dok se kontraprotesti označavaju “skupom krajnje desnice”. Čak i sama činjenica da je na kontraskupu, kojim su se željeli zaštititi spomenici, pored veterana i običnih građana, zaista bilo daleko više huligana i sumnjivih tipova nego uglednih građana, pokazuje da su u Velikoj Britaniji, kao i u većini drugih zapadnih zemalja, patriotizam pa čak i želja da se zaštiti vlastita kulturna baština postali društveno neprihvatljivi, nešto što “pristojan svijet” izbjegava želi li da ga se i dalje smatra takvim. To nije slučajnost nego rezultat decenijskog pomicanja političkog, kulturološkog i ideološkog centra ulijevo.

Sve ovo, naravno, ima političku pozadinu. Upadljivo kretanje zapadnih društava u ovom smjeru već je duže uočljivo, pa su se s vremenom očekivali i odgovarajući politički rezultati. Vrlo česta i sasvim otvorena poruka koja je u SAD-u tokom Obaminog mandata upućivana konzervativnim republikanskim glasačima, da radi nataliteta i imigracije postaju trajna manjina te da je njihovo prošlo zauvijek, dovela je do političke mobilizacije ovog glasačkog tijela. U takvim okolnostima, političkim labuđim pjevom nestajuće bjelačke radničke i ruralne klase, na vlast je došla kontroverzna osoba poput Donalda Trumpa, a što je izazvalo krajnju radikalizacije na ljevici. Trump je po mnogo čemu neka vrsta “slatkog grijeha” gotovo svih američkih liberala i ljevičara, osoba koju vole da mrze, neko koga ne mogu prihvatiti na mjestu predsjednika i čiji izbor smatraju potpuno nelegitimnim. Činjenica da je on toga vrlo dobro svjestan te da naprosto uživa provocirajući neprimjerenim i nepriličnim izjavama i stavovima samo dodatno pooštrava ovaj sukob. Istovremeno, takva radikalizacije dovela je do pomicanja političkog težišta unutar demokratske stranke na lijevu stranu, gdje su tradicionalni liberali Clintonovog kova u velikim problemima. Stara garda danas je na udaru odozdo, ugrožena od “mladih lavova” koji imaju krajnje progresivna ili, bolje rečeno, potpuno neokomunistička stajališta i svjetonazore, a što personificira grupa od četiri kongresmenke nazvana “The Squad”, sve žene ispod pedeset godina i pripadnice manjina. One sasvim otvoreno zastupaju ideje poput demilitarizacije, a koje su do jučer bile nezamisliva anatema u američkom političkom životu. U takvom kontekstu bilo je pitanje dana kada će se dogoditi nešto poput sadašnjih masovnih protesta.

SAD jesu i vjerovatno će još dugo biti generator dobrog dijela kulturoloških, ideoloških i političkih trendova na globalnom nivou. Ne treba se zavaravati da odjeci onoga što se dešava na Zapadu neće doći i do nas, i to na više načina. Nije riječ samo o tome da bi bilo kakva zaokupljenost SAD-a i generalno zapadnih sila vlastitim unutrašnjim problemima značila i rast ruskog ili kineskog političkog utjecaja i na našim prostorima već i o činjenici da će se dominantne vrijednosti zapadnih društava kad-tad preliti i kod nas. Uostalom, to je tako još od kraja rata, već se dvije decenije konstantno insistira i velikim novcem potiče “liberalizacija” bosanskohercegovačkog društva, čemu je nazor održana prošlogodišnja parada ponajbolji primjer. Mi takve trendove već živimo, na našoj društvenoj sceni odavno su prisutni pokušaji delegitimizacije i vulgarizacije patriotizma ili dekonstrukcije nacionalne kulture. Čak se i činjenica da ovdašnji ljevičari nemaju baš mnogo materijala s kojim mogu raditi, nemaju neku manjinsku kategoriju stanovništva koju bi mogli iskoristiti kao paravan, vrlo brzo može promijeniti, pa da na tom valu ideološka manjina opet preotme mainstream i nametne narativ, da opet natura svoje vrijednosti, norme i moral te da jednog dana iznova počne rušiti kulturnu baštinu i mijenjati kulturni kod.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!