fbpx

OPASNA RIJEČ

Takav jedan slučaj nikad nisam zaboravio. Došao je jedan čovjek i napadno stao ispred mog rođaka s kojim sam se igrao. I inače je taj čovjek bio golem i goropadan. A sad gnjevan. Grmio je na mog rođaka koji je uzaludno nešto pokušavao reći. “Zgužvat ću te u čavrndiju!” Zbilja opasno zvuči. Još je gore bilo to što nisam znao šta je čavrndija. A nisam se, naravno, usudio pitati. Mnogo godina kasnije sam saznao značenje i sad mi je prijetnja izgledala još gora. Kako nekoga staviti u čavrndiju? Načiniti od njega zvrk? Ili nešto tome slično

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Nazvao me je neki čovjek i predstavio se. Nisam ga baš najbolje razumio, kao što se često u takvim razgovorima događa. Bilo je to jedno od onih jutara kad sam sjedio sam dok su žena i sin spavali. Telefon je bio uporan. Nekako sam stigao do njega i onda shvatio da je poziv zaista bio za mene. Čovjek mi je objašnjavao da imamo zajedničkog prijatelja koji mu je kazao kako sam otvoren i u tom vrlo pažljiv i učinit ću to ako budem mogao.

– Želio bih da nešto pogledate. Hoćete li?

– Kako ste se mene sjetili? Neki misle da me više i nema. Svi su me zaboravili. Postoji i razlog za to. Vjerovatno ga znate.

– Mislim da znam. Naš prijatelj mi je sve ispričao. Zato ste izvan javnosti. Ipak, niste se predali, objavljujete svoje tekstove i ja ih pratim. Oni su razlog zašto sam odlučio zatražiti uslugu.

– Nisam baš pokretan. To je najveći problem. Sutra idem u bolnicu, nakratko, sa sinom, ali bismo se po povratku mogli naći na mjestu koje je blizu moje kuće. Ondje se sve možemo dogovoriti.

– Čekat ću Vas. I… hvala Vam.

Sve se dogodilo po dogovoru.

Čovjek je bio srednjih godina, prosijed. I vrlo prijazan.

– Vedo Čavrndija – rekao je – možda je najbolje da ukratko ispričam svoju priču kako biste razumjeli šta zapravo želim od Vas.

Kad je vidio da se slažem, nastavio je svoju priču. Nije primijetio koliko me se dojmilo njegovo prezime.

– Posao mi je takav da sam čitav život putovao po raznim krajevima, mjerio, analizirao, prosuđivao. Međutim, nisam ostao slijep za druge stvari koje sam pritom vidio. I tako sam, u stankama od posla, a poslije sa sve više strasti, počeo primjećivati koješta što mi je jasno govorilo da iza svega ima tekst koji ne da nikad nije dokraja pročitan nego je ono što je zapisano uglavnom preneseno iz drugih izvora i netačno. Sva moja čitanja činila su se uzaludnim. Mislim da vrlo dobro razumijete o čemu govorim, jer ste i Vi o tom pisali. Bio sam na mjestima koje spominjete. Zato sam počeo praviti bilješke. Tako sam napunio nekoliko bilježnica. Izvukao sam suštinske elemente u jedan tekst i želio bih Vaše mišljenje o njemu. Ne o tekstu kao o tekstu, nego o zaključcima koji se u njemu navode. To je razlog zašto sam Vas uznemirio. Oprostite, sve se vrijeme smiješite, jesam li kazao nešto pogrešno?

– Ni slučajno. Slušam Vas vrlo pažljivo. Ne znam kako bih kazao, ali Vaše prezime me je podsjetilo na neke događaje iz davnih vremena, otkad zapravo i nisam čuo tu riječ, odnosno Vaše prezime. Možda zato smiješak…

– Čavrndija?

– Da, naravno.

– To znači krug.

– Znam, ali za mene znači mnogo više i nisam siguran je li važno da Vam to ispričam.

– Zašto ne?

I ispričao sam mu. Nastojao sam pritom da čavrndija znači trenutnu prijetnju, a ne nešto što sam zamišljao kao jazbinu paklenskog zla.

 

Kad bi se stari ljudi razbjesnili, a događalo se, izgovarali su neke nepoznate riječi koje su zapravo bile prijetnja. Jedna takva mi se usjekla u pamet.

Takav jedan slučaj nikad nisam zaboravio.

Došao je jedan čovjek i napadno stao ispred mog rođaka s kojim sam se igrao.

I inače je taj čovjek bio golem i goropadan. A sad gnjevan. Grmio je na mog rođaka koji je uzaludno nešto pokušavao reći.

“Zgužvat ću te u čavrndiju!”

Zbilja opasno zvuči. Još je gore bilo to što nisam znao šta je čavrndija. A nisam se, naravno, usudio pitati.

Mnogo godina kasnije sam saznao značenje i sad mi je prijetnja izgledala još gora. Kako nekoga staviti u čavrndiju? Načiniti od njega zvrk? Ili nešto tome slično?

 

Vedo Čavrndija vidio je da još uvijek razmišljam o tom.

Nasmiješio se i otvorio svoju torbu. Očito je u njoj bilo mnoštvo zanimljivih predmeta. Izvadio je kopču.

– Htio sam Vam pokazati nekoliko stvari. Sve je objašnjeno u tekstu. Naprimjer, mislim da kopča pripada sasvim drugoj kulturi nego što se misli. Naravno, ja sam samo amater.

– Svi su u nekom smislu amateri.

– Kako to mislite?

– Historijska laž najveća je laž – prešućivanje!

– Primijetio sam to, naravno, nisam znao da se tako zove.

– Upravo se tako zove.

– Znači da treba pokušati ispričati priču ispočetka?

– Upravo tako.

Šutnja je ispunila sav prostor u nama i oko nas.

Potom je nastavio vaditi predmete i o svakom davao nužne podatke.

Priznajem, neki su bili zaista izuzetni.

– Fotografije i opis svih predmeta su u tekstu.

– Odlično. Pitao sam se hoću li ih zapamtiti.

– Pročitat ću – rekoh mu na kraju – i napisati sve što mislim. Elektronska pošta današnji je spas. Adresu imate, zar ne?

– Naravno. Bit ću Vam beskrajno zahvalan.

– Spominjete mjesta gdje je nešto pronađeno i u kakvom je stanju sve bilo. Zato sam Vas htio još nešto pitati: Jeste li bilježili stare lokalne nazive i legende?

– Jesam. Mislim da je to sržno.

– Lijepa riječ. Skenderovska. A lingvistička arheologija o mnogim događajima zna više nego što je zapisano u svim knjigama, jer su te knjige prepisivane jedna iz druge. Izgleda, Čavrndija, da bi se od svih tih istraživanja mogao oblikovati jedan više nego zanimljiv krug. I početi ukazivati neki jasni plodovi.

Nije skrivao radost zbog tih riječi.

Sve što se kasnije dogodilo razjašnjavalo se kao u igri čavrndijske magije koju dotad nisam ni slutio.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!