Ono što smo puškom odbranili moramo znati i perom braniti

“Djevojka mi govori o strašnim silovanjima koja su činili bojovnici HVO-a i HV-a: 'Mojih prijateljica i drugarica je puno zarobljenih, silovanih. Na svu sreću, ostala sam, a odvodilo je mahom sve djevojke. Radili su djevojčicama Bože sačuvaj stvari...' Pitao sam je zna li imenom nekog od počinilaca, nabrajala je: 'Mario Dole, Mato Jelić, Zoran Čalić, Đoko. Dolazili su po pola noći...' Poznata su nam razaranja Mostara, Gornjeg Vakufa, ili koncentracioni logori, ma sve to je strašan zločin i važno je da se piše i ostavlja trag o zločinu i zločincima. Upravo knjiga Svjedoci zla žulja pošto su tu imena zločinaca. Da, tu su imena, to je bolno za zločince, jer su sve učinili da se zaboravi. Ali zaborava nema”

 

Akif Agić rođen je 1964. godine u Gornjem Vakufu, gdje je završio osnovu školu i gimnaziju. Arhitektonski fakultet završio je u Sarajevu. Svjestan opasnosti koja se nadvija nad BiH početkom 1992. godine, osniva pres-službu u Gornjem Vakufu i razbija informativnu blokadu s tog područja BiH. Zahvaljujući, između ostalog, njegovim izvještajima, reportažama, dokumentima, knjigama i dokumentarnim filmovima, dokazana je agresija Republike Hrvatske na BiH te udruženi zločinački poduhvat (UZP) u slučaju “Prlić i ostali”.

STAV: Obilježavamo ovih dana referendumske dane kada su 28. i 29. februara 1992. godine građani Bosne i Hercegovine izglasali nezavisnost, koja je proglašena 1. marta, koji slavimo kao Dan nezavisnosti. I bosanski Hrvati izjasnili su se za nezavisnu Bosnu Hercegovinu. Šta je presudilo da se politika Hrvata u BiH promijeni i da krenu u otvorenu borbu protiv Bosne i Hercegovine?

AGIĆ: Čestitam Vama, redakciji Stava i čitaocima Dan nezavisnosti. Dan nezavisnosti je poslije AVNOJ-a najvažniji dan za Bosnu i Hercegovinu. Jedno je sigurno: da se nije ni u kom smislu htjelo ostati u krnjoj Jugoslaviji pod diktatom Slobodana Miloševića. HDZ Republike Hrvatske je i tada igrao ključnu ulogu na HDZ Bosne i Hercegovine i dirigirao njenim radom. Odluka je pala da se glasa za suverenost jer, u suprotnom, cijela Republika Bosna i Hercegovina ostaje u sastavu krnje Jugoslavije, ali i dijelovi Hrvatske koji su okupirani od JNA, a to je Kninska krajina i Slavonija, što je bilo tad više od 30% teritorija Republike Hrvatske. To, naravno, nije odgovaralo Republici Hrvatskoj ni HDZ-u pa su podržali put Bosne i Hercegovine ka nezavisnosti, a nikako zbog toga što su bili prijatelji Bosne i Hercegovine. To su ubrzo dokazali i na djelu, a HDZ Bosne i Hercegovine sprovodio je u djelu ono što je kreirano u HDZ-u Republike Hrvatske. Bosanska katolička crkva bila je za nezavisnu Republiku BiH, mada joj se često spotiče ta uloga zbog određenih svećenika.

STAV: U haškoj presudi u slučaju “Prlić i ostali” govori se o UZP-u, u koji je uključena tzv. Herceg-Bosna i Republika Hrvatska. Vi ste kao ratni novinar bili svjedok UZP-a. Kada je Vama postalo jasno da su ambicije lidera Herceg-Bosne i Hrvatske da se dio Bosne pripoji Hrvatskoj?

AGIĆ: Padom Kupresa u ruke Jugoslavenske narodne armije (JNA) početkom aprila 1992. godine, kada su prosto pomeli hrvatske jedinice Zbora narodne garde (ZNG) i Hrvatskih oružanih snaga (HOS-a), dolazi do potpunog vojnog miješanja Republike Hrvatske na teritorij Republike Bosne i Hercegovine. Zapravo, to je i bio cilj Franje Tuđmana, iskoristiti taj trenutak za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Zapovjedni kadar iz Zagreba pod nalogom Franje Tuđmana u potpunosti preuzima komandu nas svim jedinicama Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatske vojske (HV) koji se nalaze na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. To je bila okupacija tog dijela Republike Bosne i Hercegovine. Postavljaju se zapovjednici HV-a na svim nivoima koji će odgovarati zapovjedniku Južnog bojišta Janku Bobetku, kojeg je postavio predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman 10. aprila 1992. godine, čije je sjedište u Pločama i Grudama. Imenuju se najviše časnici HV-a na ratne funkcije, tako je zapovjednik Žarko Tole imenovan za Srednju Bosnu, dok je zapovjednik “Frankopana” Ivan Zorić Zulu smješten u Bugojno. Za zapovjednika snaga odbrane Tomislav-Grada imenuje se Ivan Kapular. Dakle, bilo je desetine drugih zapovjednika iz HV-a u Republici Bosni i Hercegovini, što je direktna agresija.

To područje je tada bilo pod potpunom okupacijom Republike Hrvatske, koja ni s čim i ni u kom pogledu nije branila suverenitet BiH, naprotiv. Dakle, već u aprilu i maju 1992. godine imamo potpunu okupaciju od strane HV-a spomenutih područja, sa svim obilježjima okupacije. Uostalom, samim osnivanjem HVO-a na području Republike Bosne i Hercegovine, a po nalogu Franje Tuđmana, počela je izdaja Republike Bosne i Hercegovine, sve ostalo samo je slijed događaja. Podsjetit ću da je tzv. Herceg-Bosna proglašena u Grudama 18. novembra 1991. godine. Ovim je jasno ukazano na ciljeve. Čini mi se da je to neozbiljno shvaćeno u Sarajevu.

STAV: Izvještavali ste tokom agresije iz Gornjeg Vakufa, koji je posebno bio na meti HVO-a i HV-a. Zašto je agresoru sa zapada toliko bio važan Gornji Vakuf?

AGIĆ: Gornji Vakuf bio je meta zbog geografskog položaja. Ispriječio se između Hercegovine i Srednje Bosne, koju su oni smatrali svojom. Okupacijom Gornjeg Vakufa spojila bi se ta područja i činila bi jednu cjelinu. Hrvatska je dala svoje snage da se u tome uspije još u aprilu 1992. godine, pa sve do potpisivanja primirja. Posebno dramatično i teško bilo je u januaru 1993. godine. Tada je 15. januara HVO dao ultimatum Armiji RBiH da se pokori HVO-u. To smo odbili naravno. Zvjerski napadi koji su uslijedili na gradsku jezgru Gornjeg Vakufa obilježeni su kao najkrvoločniji do tada u cijeloj BiH. Jake pješadijske snage hrvatske regularne vojske i HVO-a, potpomognute artiljerijom i svime što su imali, nisu uspjele pokoriti Gornji Vakuf. Najteže je bilo navečer 22. januara, kada su bili nadomak naše mahale, dijela grada koji je bio slobodan. Zločinac Željko Šiljeg u kasarni UN-a u prisustvu njihovih oficira daje ultimatum o predaji oružja do 9 sati ujutro 23. januara. Naša delegacija odbija ultimatum. Ujutro kreću borbe. Naša Armija odlučna je i hrabra, odnosi pobjede i primorava neprijatelja na primirje. Zbog ovih borbi, u januaru 1993. godine u Gornjem Vakufu prekinuti su mirovni pregovori vođeni u Ženevi, a gdje su učestvovale delegacije Republike Jugoslavije, Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine.

STAV: Veliki zločini počinjeni su od strane HVO-a i HV-a u BiH: Stolac, Prozor, Mostar, Gornji Vakuf, Ahmići, Busovača, Čapljina… Razgovarali ste sa žrtvama zločina, kakva su njihova iskustva?

AGIĆ: Gorka su iskustva, stravične izjave. To su monstrumi koje trebamo uvijek tjerati i ukazivati na njih i počinjeni zločin. Razgovarao sam na Vranici 16. septembra 1993. godine s izbjeglicama iz Prozora. Djevojka mi govori o strašnim silovanjima koja su činili bojovnici HVO-a i HV-a: “Mojih prijateljica i drugarica je puno zarobljenih, silovanih. Na svu sreću, ostala sam, a odvodilo je mahom sve djevojke. Radili su djevojčicama Bože sačuvaj stvari…” Pitao sam je zna li imenom nekog od počinilaca, nabrajala je: “Mario Dole, Mato Jelić, Zoran Čalić, Đoko. Dolazili su po pola noći…” Poznata su nam razaranja Mostara, Gornjeg Vakufa, ili koncentracioni logori, ma sve to je strašan zločin i važno je da se piše i ostavlja trag o zločinu i zločincima. Upravo knjiga Svjedoci zla žulja, pošto su tu imena zločinaca. Da, tu su imena, to je bolno za zločince, jer su sve učinili da se zaboravi. Ali zaborava nema.

STAV: U spomenutoj knjizi Svjedoci zla tvrdite da je Hrvatska izdala Posavinu vjerovatno kao neki dogovor na relaciji Tuđman – Milošević i Boban – Karadžić. Čime to potkrepljujete?

AGIĆ: Ne tvrdim ja nego svjedoci koji su s tih područja. Ja sam samo snimao i pitao, a oni odgovarali o svojoj zloj sudbini u koju ih je gurnuo Franjo Tuđman. To svjedoče zajedno Bošnjaci i Hrvati Posavine. Kasnije su progovorili i generali HV-a o sramnoj izdaji Posavine. Dokazi koji su u knjizi Svjedoci zla vredniji su od suhog zlata našoj djeci. Tu se tačno opisuje izdaja i zločinačko djelovanje Franje Tuđmana. Citirat ću riječi Franje Tuđmana izrečene 28. novembra 1993. godine u predsjedničkim dvorima u Zagrebu koje je izgovorio Mati Bobanu, predsjedniku tzv. Herceg-Bosne, i Gojku Šušku, hrvatskom ministru odbrane: “Samo, među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem možda shvatiti, u općem rješenju, da, ma koliko god nam ta bosanska Posavina političko‑ekonomski značila, ali radi rješenja, ako mi dobijemo granice Novi Travnik, Busovača, Bihać, ovo, i ako dobijemo za to očišćenu Baranju itd., da mi možemo odustati od većeg dijela Posavine.”

STAV: U knjizi prenosite i svjedočenja hrvatskih vojnika, vojnika HV-a koji su učestvovali u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, šta oni kažu?

AGIĆ: Oni sve potvrđuju i dopunjuju sramnu istinu Republike Hrvatske u minulom ratu. Republika Hrvatska činila je strašne zločine, i za to će se morati kajati i ispaštati posljedice. Hrvatska je vojno potučena u Republici BiH. Zločinac Franjo Tuđman više nije mogao mobilizirati vojake iz Hrvatske da idu na bojište na potezu od Mostara do Gornjeg Vakufa. Da bi vojnik išao u smrt, mora imati razlog. Hrvatski vojnici nisu našli razlog da bi toliko mrzili BiH da zbog nje izgube glavu, stoga su početkom 1994. sve više odbijali poslušnost. Vojno nisu mogli niti centa naprijed, u obzir je dolazilo samo povlačenje. Armija Republike BiH izrasla je u silu koja ne može izgubiti.

STAV: Politika Hrvata u Bosni i Hercegovini oličena u HDZ-u, odnosno HNS-u, i dalje je na fonu politike Herceg-Bosne i Mate Bobana. Oni i dalje vode borbu protiv Bosne i Hercegovine. Čemu se oni to nadaju?

AGIĆ: Politika HNS-a i HDZ-a u Bosni Hercegovini promijenit će se onda kada se promijeni politika Zagreba prema Bosni i Hercegovini. U Hagu je Franjo Tuđman osuđen da je bio na čelu UZP. Franjo Tuđman je bio tad na funkciji predsjednika Republike Hrvatske, zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske, ali se zanemaruje činjenica da je bio i predsjednik HDZ-a. Što kaže advokat Anto Nobilo: “Pa samim tim je HDZ zločinačka organizacija.” Mislim da je to jasno i precizno rečeno.

STAV: Imate podršku od pojedinih Hrvata u svom otkrivanju ratne istine. Očito da ne dijele svi politiku HNS-a. Posebno je važno što su to ugledni ljudi fra Ivo Marković, Josip Pejaković, Anto Nobilo, Ivo Josipović, fra Mirko Majdandžić…

AGIĆ: Svakako da imam. Pa zar neko može više voljeti Bosnu i Hercegovinu od Josipa Pejakovića ili fra Ive Markovića, koji je tokom rata izgubio oca i majku od zločinca koji nosi muslimansko ime. A fra Ivo svoju bol nosi u svojoj duši i nikad ne pomišlja kriviti za to muslimane. Taj je čovjek svjetlo koje nam ukazuje na dobro koje moramo slijediti. Cilj zločinaca jeste da ubiju našu ljubav koju gajimo zajedno. Oni nas i mrze što mi znamo da je važnije ljubiti, a nikad ubiti. Oni su ciljano učinili stravičan zločin u Ahmićima da se napravi nemoguć suživot. Nikad im neće uspjeti jer ovo bogatstvo BiH je planetarno. I ma kako god bili mali, mi smo veliki.

STAV: Aktuelna hrvatska vlast također vodi antibosansku politiku, podržava politiku HNS-a, ne priznaju UZP, čuvari su zločinaca? Hrvatska je dio EU, čemu vodi ovakva politika Hrvatske, kakve su njihove namjere u konačnici?

AGIĆ: Njihove su namjere iste i nikad neće odustati od cilja dok je HDZ na vlasti. Mi smo ih potukli vojno, a sada uz veliku podršku građana Hrvatske potučemo ih istinom, i to diljem Hrvatske. Hrvati diljem Hrvatske prisni su prijatelji našoj domovini i našem čovjeku, stoga, treba se boriti snagom dobra, ljubavi, a prije svega istinom. Zločini su činjeni radi svoje koristi, ne koristi naroda. Hrvatsku u budućem vremenu čeka otrežnjenje od strašnih zločina i oni će sigurno sve zločince koje su sada udomili istjerati iz Hrvatske. Bit će protjerani u Grude i Kordić, Blaškić, Como, Petković, Prlić, Jelavić, ali i njihovi sljedbenici poput Pašalića i malog Raspudića. Tamo će se zločinci međusobno razračunavati. Hrvatska će sigurno otvoriti svoje oči, i to prije svega zbog svoje djece. Franjo Tuđman bit će skinut sa svih trgova i na njega će se ukazivati kao na najveće zlo u povijesti Hrvatske.

STAV: Na djelu je srpsko-hrvatska koalicija protiv Bosne i Hercegovine, ako promatramo saradnju Čovića i Dodika i podršku koju imaju iz Hrvatske i Srbije. Čemu vodi ova politika i kakav je, po Vašem mišljenju, epilog?

AGIĆ: Jeste, to je konstanta od Beograda i Zagreba, a odgovor na to je borba za istinu koja je glavno oružje. Borba za istinu o ratu u Bosni i Hercegovini bori se u Beogradu i Zagrebu jer tu i jeste motorika zla i prošlog i budućeg vremena. Oni neće odustajati, a mi moramo biti sve jači i istrajniji u borbi za istinu. Da nisu Čović i Dodik, bila bi druga dvojica jer je to stav nacionalističkih ciljeva obiju država koje nije lahko poraziti. Ono što smo puškom odbranili moramo znati i perom braniti. Bosna se ne može pobijediti.

 

PROČITAJTE I...

Da vrijeme nije ublažilo Markovinin negativan stav spram Bošnjaka i njihovih vrijednosti, pokazuje njegova “recenzija” knjige Marka Attile Hoarea Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu, koju Markovina naziva revizionističkom. Markovini je sporno što Hoare sve one autonomaške bošnjačke pokrete ne tretira kao ustaške ili četničke kolaboracioniste i zločince.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!